Operacija Oluja

Ova stranica je zaključana od daljih izmena anonimnih korisnika i novajlija zbog sumnjivog doprinosa istih, koji treba da se raspravi na stranici za razgovor
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Operacija Oluja
Dio rata u Hrvatskoj i rata u Bosni i Hercegovini
Map 49 - Croatia - Operation Oluja, 4-8 August 1995.jpg
Mapa operacije Oluja
Snage:   Hrvatska   Srpska Krajina   Bosna i Hercegovina
Vrijeme:47. avgust 1995.
Mjesto:Republika Srpska Krajina
Ishod:

Odlučujuća hrvatska pobjeda

  • Kraj velikih borbi u Hrvatskoj
  • Većinu Srpske Krajine zauzima Hrvatska
  • Etničko čišćenje Srba iz Hrvatske
  • Pojačane diplomatske aktivnosti dovode do Erdutskog sporazuma i kraja rata

Strateška bošnjačka pobjeda

  • Osvojena Zapadna Bosna
  • Okončanje blokade Bihaća
Sukobljene strane
 Republika Hrvatska
 Republika Bosna i Hercegovina
 Hrvatska Republika Herceg-Bosna
 Republika Srpska Krajina
 Republika Srpska
 Republika Zapadna Bosna
Komandanti i vođe
Hrvatska Zvonimir Červenko
Hrvatska Ante Gotovina
Hrvatska Mirko Norac
Hrvatska Miljenko Crnjac
Hrvatska Ivan Basarac
Hrvatska Petar Stipetić
Hrvatska Luka Džanko
Republika Bosna i Hercegovina Atif Dudaković
Hrvatska Rahim Ademi
Republika Srpska Krajina Mile Mrkšić
Republika Srpska Krajina Mile Novaković
Republika Srpska Krajina Slobodan Kovačević
Republika Srpska Krajina Stevan Ševo
Republika Srpska Krajina Čedo Bulat (RZ)
Republika Srpska Krajina Milorad Stupar
Republika Srpska Krajina Slobodan Tarbuk
Republika Srpska Ratko Mladić
Zapadna Bosna (1993—1995) Fikret Abdić
Uključene jedinice
Hrvatska vojska
Hrvatska specijalna policija
Armija Republike Bosne i Hercegovine
Hrvatsko vijeće odbrane
Srpska vojska Krajine
Vojska Republike Srpske
Narodna odbrana Zapadne Bosne
Jačina
HV: 130.000–150.000 vojnika
ARBiH: 3.000 vojnika
SVK: 27.000–34.000 vojnika
NOZB: 4.000–5.000 vojnika
Žrtve i gubici
174–211 poginulih
1.100–1.430 ranjenih
3 zarobljena
560 poginulih
4.000 zarobljenih

Poginulo srpskih civila:
214 (hrvatske tvrdnje) – 1.192 (srpske tvrdnje)
Poginulo hrvatskih civila: 42
Izbjelice:
200.000–250.000 Srba iz Republike Srpske Krajine
21.000 Bošnjaka iz Republike Zapadne Bosne
22.000 Bošnjaka i Hrvata iz Republike Srpske

Ostali: poginula 4 mirovnjaka UN, 16 ranjeno

Operacija Oluja je bila posljednja velika bitka rata u Hrvatskoj i glavni faktor u ishodu rata u Bosni i Hercegovini. Bila je to odlučujuća pobjeda Hrvatske vojske (HV) i strateška pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). HV je imala podršku Hrvatske specijalne policije, koja ja napredovala sa planine Velebit, dok se ARBiH nalazila u Bihaćkom džepu, u pozadini Srpske vojske Krajine (SVK). Bitka je bila najveća evropska kopnena bitka od Drugog svjetskog rata, a pokrenuta je da bi Hrvatska uspostavila kontrolu nad 10.400 km² (oko 18,4% teritorije na koju je polagala pravo), a Bosna i Hercegovina nad Zapadnom Bosnom. Operacija Oluja počela je u zoru 4. avgusta 1995, dok je kraj proglašen 7. avgusta uveče, iako su značajne operacije čišćenja džepova otpora trajale do 14. avgusta.

Sprovođenjem operacije Oluja efektivno je okončana blokada Bihaća, a HV, ARBiH i Hrvatsko vijeće odbrane (HVO) dovedene su u položaj kojim je promijenjen odnos vojnih snaga u Bosni i Hercegovini kroz operaciju Maestral 2 koja je uslijedila. Operacija je izgrađena na napredovanju HV i HVO tokom operacije Ljeto ’95, tokom koje su zadobijeni strateški položaji koji su omogućavali brzo zauzimanje Knina, glavnog grada Srpske Krajine, i na kontinuiranom naoružavanju i obuci HV od početka rata u Hrvatskoj. Sama operacija uslijedila je nakon neuspješne mirovne misije Ujedinjenih nacija i diplomatskih napora da se riješi sukob.

Strateški uspjeh HV i ARBiH bio je rezultat niza poboljšanja samih oružanih snaga i ključnih prodora na položajima SVK koje su kasnije iskoristile HV i ARBiH. Napad nije bio uspješan odmah u svim sektorima, ali je zauzimanje ključnih položaja dovelo do kolapsa komandne strukture SVK i ukupne odbrambene sposobnosti. Hrvatsko zauzimanje Bosanskog Grahova, neposredno prije operacije, kao i napredovanje specijalne policije do Gračaca, učinilo je odbranu Knina gotovo nemogućom. U Lici, dvije hrvatske brigade brzo su presjekle područje pod kontrolom SVK, kojem je nedostajala taktička dubina i pokretne rezervne snage, zatim su izolovale džepove otpora, postavile mobilne snage za odlučujući udar prema sjeveru u zonu odgovornosti zbornog područja Karlovac i potisnule SVK ka Baniji. Poraz SVK kod Gline i Petrinje, nakon teške defanzive, poražen je i 39. banijskog korpusa SVK jer je njegovu rezervu prikovala ARBiH. Dok je 21. kordunaški korpus SVK bio prinuđen na predaju. Republika Srpska Krajina se oslanjala na oružane snage Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije kao svoju stratešku rezervu, ali se one nisu miješale u bitku. Sjedinjene Američke Države su takođe imale ulogu u operaciji upućivanjem Hrvatske na američku vojnu konsultantsku firmu MPRI, koja je potpisala ugovor sa Pentagonovom licencom za savjetovanje, obuku i pružanje obavještajnih podataka HV.

HV i specijalna policija imale su gubitke 174—211 poginulih ili nestalih, dok je SVK imala 560 poginulih vojnika. Poginula su i četiri mirovnjaka UN. HV je zarobila 4.000 vojnika. Broj poginulih srpskih civila je sporan — hrvatski izvori navode 214, dok srpski izvori navode 1.192 poginula ili nestala civila. Tokom i nakon ofanzive, između 200.000 i 250.000 Srba je izbjeglo sa područja koje je ranije držala SVK, a hrvatske snage su na tom području počinile razne zločine nad preostalim civilima.

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ) kasnije je sudio trojici hrvatskih generala optuženih za ratne zločine i učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu smišljenom da protjera srpskog stanovništvo iz Hrvatske, iako su sva trojica na kraju oslobođena, a sud je odbacio optužbe za zločinački poduhvat. MKTJ je zaključio da operacija Oluja nije imala za cilj etnički progon, jer civili nisu bili namjernog gađani. MKTJ je naveo da su HV i specijalna policija počinile veliki broj zločina nad srpskim stanovništvom nakon artiljerijskog napada, ali da državni i vojni vrh nije odgovoran za njihovo stvaranje i organizovanje i da Hrvatska nije imala konkretnu namjeru raseljavanje srpske manjine u zemlji. Međutim, Hrvatska je donijela diskriminatorske mjere kako bi Srbima otežala povratak. Human Rights Watch je izvijestio da su ogromnu većinu zlostavljanja tokom operacije počinile hrvatske snage i da su se zlostavljanja u velikim razmjerama nastavila mjesecima nakon toga, uključujući pogubljenja po kratkom postupku srpskih civila i uništavanja srpske imovine. Srbija je 2010. tužila Hrvatsku pred Međunarodnim sudom pravde (MSP), tvrdeći da je ofanziva predstavljala genocid. Sud je 2015. odlučio da ofanziva nije genocidna i potvrdio prethodne presude MKTJ.

Prethodna dešavanja

U novembru 1994, blokada Bihaća ušla je u kritičnu fazu jer su Vojska Republike Srpske (VRS) i Srpska vojska Krajine (SVK) bile nadomak zauzimanja Bihaća, kojeg su držale snage Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Bilo je to strateško područje,[1] a od juna 1993. Bihać je bio jedna od šest sigurnih područja Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini.[2]

Američka administracija je smatrala da će srpsko zauzimanje Bihaća intenzivirati rat i dovesti do humanitarne katastrofe, veće od bilo koje druge u sukobe do tada. Među Sjedinjenih Državama, Francuskom i Ujedinjenim Kraljevstvom postojala je podjela u vezi načina zaštite tog područja.[1][3] Sjedinjene Države su pozvale na vazdušne udare na VRS, ali su se Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo usprotivile zbog zabrinutosti za bezbjednosti i želju da se održi neutralnost francuskih i britanskih trupa raspoređenih u sastavu Unprofora u Bosni i Hercegovini. Zauzvrat, Sjedinjene Države nisu bile voljne da angažuju kopnene trupe.[4]

S druge strane, Evropljani su priznali da su Sjedinjene Države slobodne da predlože vojnu konfrontaciju sa Srbima dok se oslanjaju na evropske sile da blokiraju svaki takav potez,[5] pošto je predsjednik Francuske Fransoa Miteran obeshrabrio bilo kakvu vojnu intervenciju, u velikoj mjeri pomažući srpske ratne napore.[6] Francuski stav se promijenio nakon što je Žak Širak izabran za francuskog predsjednika u maju 1995,[7] pritiskajući Britance da usvoje agresivniji pristup.[8]

Od strateške važnosti za Hrvatsku bilo je spriječiti Srbe da zauzmu Bihać,[9] a hrvatski general i načelnik Glavnog štaba Hrvatske vojske Janko Bobetko smatrao je da potencijalni pad Bihaća predstavlja kraj hrvatskih ratnih napora.[10]

U martu 1994. potpisan je Vašingtonski sporazum,[10] kojim je okončan Hrvatsko-bošnjački rat i Hrvatskoj su obezbjeđeni vojni savjetnici iz američke privatne vojne kompanije Vojni profesionalni resursi (VPR).[11][12] Umiješanost Sjedinjenih Država odražavalo je novu vojnu strategiju koju je podržao američki predsjednik Bil Klinton u februaru 1993. godine.[13]

Pošto je embargo Ujedinjenih nacija na oružje još uvijek bio na snazi, VPR je angažovan navodno da pripremi HV za učešće u Partnerstvu za mir, političko-vojni program Natoa. VPR je obučavao oficire i osoblje HV četrnaest sedmica od januara do aprila 1995. Takođe, spekulisalo se u nekoliko izvora,[11] uključujući članak Lesli Vejn u The New York Times i u raznim izvještajima srpskih medija,[14][15] da je VPR takođe mogao davati doktrinarne savjete, planiranje scenarija i satelitske obavještajne podatke američke vlade Hrvatskoj,[11] iako su VPR,[16] američki i hrvatski zvaničnici negirali takve tvrdnje.[17][18] U novembru 1994. Sjedinjene Države su jednostrano okončale embargo na oružje protiv Bosne i Hercegovine,[19] u stvari dozvoljavajući HV da se snabdijeva dok su pošiljke oružja tekle kroz Hrvatsku.[20]

Hrvatski brigadni general Krešimir Ćosić i američki general-potpukovnik Vesli Klark razgovaraju o blokadi Bihaća 29. novembra 1994. godine.

Vašingtonski sporazum je takođe rezultovao nizom sastanaka između hrvatske i američke vlade i vojnih zvaničnika u Zagrebu i Vašingtonu. Hrvatski predstavnici predložili su 29. novembra 1994. napad na teritoriju pod srpskog kontrolom iz Livna, kako bi odvukli snage koje su blokirale Bihać i time spriječiti srpsko zauzimanje grada. Pošto američki zvaničnici nisu odgovorili na prijedlog, hrvatski glavni štab je istog dana naredio sprovođenje operacije Zima ’94, koju su trebali izvesti HV i Hrvatsko vijeće odbrane (HVO). Osim što je doprinio odbrani Bihaća, napad je pomjerio liniju dodira HV i HVO bliže putevima snabdijevanja Srpske Krajine.[10]

Sjedinjene Države, Rusija i Evropska unija (EU) i UN nastojale su da zamijene Vensov plan, koji je doveo Unprofor. Oni su formulisali plan Z-4 dajući oblastima sa srpskom većinom u Hrvatskoj značajnu autonomiju.[21]

Nakon brojnih i često nekoordinisanih izmjena predloženog plana, uključujući i curenje elemenata nacrta u štampu u oktobru, plan Z-4 je predstavljen 30. januara 1995. godine. Plan nije odgovarao ni Srpskoj Krajini, ni Hrvatskoj. Hrvatska je bila zabrinuta da bi Srpska Krajina mogla da ga prihvati, ali je Tuđman shvatio da Milošević, koji će na kraju donijeti odluku u ime Srpske Krajine,[22] neće prihvatiti plan iz straha da bi to bio presedan vezan za političko rješenje kosovskog pitanja — dozvoljavajući Hrvatskoj da prihvatiti plan sa malim mogućnostima da se on sprovede.[21] Srpska Krajina je odbila da primi tekst plana, a kamoli da prihvati plan u potpunosti.[23]

U decembru 1994. Hrvatska i Srpska Krajina su sklopile ekonomski sporazum o obnavljanju drumskih i željezničkih veza, snabdijevanju vodom i gasom i korišćenju dijela Jadranskog naftovoda. Iako neki od sporazuma nikada nisu sprovedeni,[24] dio autoputa Zagreb—Beograd koji je prolazio kroz teritoriju Srpske Krajine kod Okučana i naftovod su otvoreni. Nakon incidenta sa smrtnim ishodom koji se dogodio krajem aprila 1995. na nedavno otvorenom autoputu,[25] Hrvatska je napala cjelokupnu teritoriju Srpske Krajine u zapadnoj Slavoniji tokom operacije Bljesak,[26] preuzimajući punu kontrolu nad teritorijom do 4. maja, tri dana nakon početka operacije. Kao odgovor, SVK je raketirala Zagreb koristeći M-87 Orkan sa kasetnom municijom.[27] Nakon toga, Milošević je odredio višeg oficira Vojske Jugoslavije za komandanta SVK, a zajedno sa njim je poslao i oružje, terenske oficire i hiljade Srba rođenih na području Srpske Krajine koji su prisilno regrutovani u redove SVK.[28]

SVK i VRS su 17. jula započele nove napore ka zauzimanju Bihaća, tako što su proširile rezultate postignute tokom operacije Pauk. Taj potez je HV pružio priliku da proširi svoje teritorijalne dobitke stečene tokom operacije Zima ’94 napredovanjem iz Livanjske doline. Tuđman i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović potpisali su 22. jula Splitski sporazum koji se odnosio na međusobnu odbranu, a kojim je omogućeno napredovanje HV u BiH. HV i HVO su brzo djelovali i tokom operacije Ljeto ’95 zauzeli Bosansko Grahovo i Glamoč 28–29. jula.[29] Napad je odvukao neke jedinice SVK od Bihaća,[29][30] ali ne onoliko koliko se očekivalo. Međutim, HV je time stavljena u odličan položaj,[31] jer je izolovana Knin od Republike Srpske, ujedno i od Jugoslavije.[32]

Krajem jula i početkom avgusta bila su još dva pokušaja oživljavanja plana Z-4 i ekonomskog sporazuma iz 1994. godine. Srpska Krajina je ignorisala razgovore predložene 28. jula, a posljednji razgovori održani su u Ženevi 3. avgusta. Oni su ubrzo prekinuti pošto su i Hrvatska i Srpska Krajina odbacile kompromis koji je predložio specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN Torvald Stoltenberg, koji je u suštini pozivao na dalje pregovore kasnije. Pored toga, Srpska Krajina je odbacila niz hrvatskih zahtjeva, uključujući i razoružanje, i nije uspjela da još jednom usvoji plan Z-4. Razgovore je Hrvatska iskoristila da pripremi diplomatski teren za operaciju Oluja,[33] čije je planiranje završeno tokom sastanka Tuđmana i vojnih komandanata na Brionima 31. jula.[34]

HV je pokrenula veliku mobilizaciju krajem jula, ubrzo nakon što je general Zvonimir Červenko postao novi načelnik Glavnog štaba 15. jula.[35] Hrvatski nedjeljnik Nacional objavio je 2005. da su Sjedinjene Države aktivno učestvovale u pripremi, praćenju i pokretanju operacije Oluja, da je zeleno svjetlo predsjednika Klintona prenio američki vojni ataše u Zagrebu, a operacije su prenijete u realnom vremenu do Pentagona.[36]

Borbeni poredak

Početno područje odgovornosti korpusa u operaciji Oluja:
  HV,   SVK
U Bosni i Hercegovini:
  HV/HVO,   VRS/SVK,   ARBiH/HVO,   NOZB

Operativni plan HV je iznijet u četiri odvojena dijela, označena kao Oluja-1 do 4, koji su dodijeljeni različitim armijskim korpusima (hrv. zborno područje) na osnovu njihovih pojedinačnih područja odgovornosti. Planirano da je svaki plan traje četiri do pet dana.[37] Snage koje je HV rasporedila za napad na Srpsku Krajinu bile su organizovane u pet armijskih korpusa: Split, Gospić, Karlovac, Zagreb i Bjelovar.[38] Šest područja je dodijeljeno Hrvatskoj specijalnoj policiji unutar područja odgovornosti Splitskog korpusa,[39] nedaleko od granice sa Gospićkim korpusom.[40] Splitskom korpusu, koji se nalazio na krajnjem jugu ratišta operacije i kojim je komandovao general-pukovnik Ante Gotovina, dodijeljen je plan Oluja-4, koji je bio primarna komponenta operacije Oluja.[39] Splitski korpus je izdavao naređenja za borbu pod kodnim imenom Kozjak-95, što nije bila neuobičajena praksa.[41] Splitskom kopusu od 30.000 vojnika suprotstavio se 7. sjevernodalmatinski korpus SVK od 10.000 vojnika, sa štabom u Kninu na čijem čelu se nalazio general-major Slobodan Kovačević.[40] Specijalna policija sa 3.100 pripadnika, raspoređena na planini Velebit na lijevom krilu Splitskog korpusa, bila je neposredno potčinjena Glavnom štabu HV kojim je komandovao general-pukovnik Mladen Markač.[42]

Gospićki korpus HV sa 25.000 vojnika dobio je komponentu operacije Oluja-3,[43] lijevo od zone specijalne policije. Korpusom je komandovao brigadni general Mirko Norac, a suprotstavio mu se 15. lički korpus SVK, sa štabom u Korenici, kojim je komandovao general-major Stevan Ševo.[44] 15. lički korpus, koji je brojao oko 6.000 vojnika, nalazio se između Gospićkog korpusa HV i ARBiH u Bihaćkom džepu u pozadini SVK, čineći široko, ali plitko područje. 5. korpus ARBiH je rasporedio oko 2.000 vojnika u zoni. Gospićki korpus, kome je dodijeljen dio fronta od 150 km, imao je zadatak da presječe Srpsku Krajinu na dva dijela i da se poveže sa ARBiH, dok je ARBiH imala zadatak da obuzda snage SVK koje su bile u kontaktu sa Bihaćkim džepom.[43]

Zagrebački korpus HV, kome je dodijeljen plan Oluja-1, kojim je u početku komandovao general-major Ivan Basarac, nalazio se na lijevom krilu Karlovačkog korpusa, a bio je raspoređen na tri glavna pravca napada — prema Glini, Petrinji i Hrvatskoj Kostajnici. Suprotstavio mu se 39. banijski korpus SVK, sa štabom u Glini, kojim je komandovao general-major Slobodan Tarbuk.[45] Zagrebački korpus je imao zadatak da zaobiđe Petrinju, da neutrališe artiljeriju i rakete SVK koje su mogle gađati hrvatske gradove, vršeći sekundarni udar iz Sunje prema Hrvatskoj Kostajnici. Njegova sekundarna misija bila je ugrožena, kada su bataljon specijalne policije i 81. gardijski bataljon koji su trebali da predvode napredovanje, raspoređeni na druge položaje, što je primoralo na izmjene plana. Zagrebački korpus se sastojao od 30.000 vojnika, dok protiv sebe imao 9.000 vojnika SVK i oko 1.000 vojnika ARBiH u pozadini u Bihaćkom džepu. Na početku operacije Oluja, oko 3.500 vojnika SVK bilo je sukobu sa ARBiH.[46] Bjelovarski korpus HV, na lijevom krilu Zagrebačkog korpusa, pokrivao je područje uz rijeku Unu, a imao je istureno komandno mjesto u Novskoj. Korpusom je komandovao general-major Luka Džanko. Nasuprot Bjelovarskog korpusa HV nalazio se dio 39. banijskog korpusa SVK. Bjelovarski korpus je bio uključen u napad 2. avgusta i zbog toga mu nije izdat poseban operativni plan.[47]

SVK je podijelila svoje snage na tom području na dva dijela, pri čemu su 7. sjevernodalmatinski i 15. lički korpus bili potčinjeni Glavom štabu SVK, a ostatak grupisan u operativnu grupu Kordun kojom je komandovao general-potpukovnik Mile Novaković. Teritorijalno, podjela je odgovarala sjevernom i južnom sektoru zaštićenih područja Ujedinjenih nacija.[37]

Procjene o ukupnom broju trupa koje su raspoređene zaraćene strane značajno variraju. Hrvatske snage su procijenjene na od 100.000 do 150.000,[26][48] ali većina izvora navodi oko 130.000 vojnika.[49][50] HV je snagu trupa SVK u sektorima Sjever i Jug prije operacije Oluja procijenila na približno 43.000 vojnika.[51] Detaljnije procjene HV o brojnosti pojedinih korpusa SVK ukazuju na 34.000 vojnika,[52] dok srpski izvor navode 27.000 vojnika.[53] Neslaganje se obično odražava u literaturi kao procjena na oko 30.000 vojnika.[49] ARBiH je rasporedila oko 3.000 vojnika na položaje SVK kod Bihaća.[54] Krajem 1994, NOZB je na raspolaganju imala 4.000—5.000 vojnika koji su bili raspoređeni južno od Velike Kladuše protiv snaga ARBiH.[55]

Tok operacije

4. avgust

Operacija Oluja je počela u 5 časova 4. avgusta 1995. kada su izviđački i diverzantski odredi izvršili koordinisane napade u kombinaciji sa vazdušnim udarima Hrvatskog ratnog vazduhoplovstva (HRV) koji su za cilj imali ometanje komande, kontrole i komunikacija Srpske vojske Krajine.[57] Mirovne snage UN, poznate kao Operacija Ujedinjenih nacija za vraćanje povjerenja u Hrvatskoj (Unkro),[58] obaviještene su tri časa prije napada kada je Hrvoje Šarinić, šef kabineta predsjednika Hrvatske, telefonirao komandantu Unrkoa francuskom generalu Bernar Žanvijeu. Pored toga, svaki korpus HV je obavijestio sektor Unkroa o svom putu napada, tražeći pismenu potvrdu o prijemu informacija. Unkro je tu informaciju prenio vlastima Srpske Krajine,[59] potvrđujući upozorenje koje je primila od Generalštaba Vojske Jugoslavije prethodnog dana.[60]

Sektor Jug

Naredba Vrhovnog savjeta odbrane Srpske Krajine o evakuaciji borbeno nesposobnog stanovništva sa područja Knina, Benkovca, Obrovca, Drniša i Gračaca.

Na području odgovornosti Splitskog korpusa HV, u 5 časova 7. gardijska brigada je nakon artiljerijske pripreme krenula na jug od Bosanskog Grahova prema uzvišenju iznad Knina. Suočavajući se sa 3. borbenom grupom SVK, koju su činili elementi Sjevernodalmatinskog korpusa i milicije Srpske Krajine, 7. gardijska brigada je ostvarila svoje dnevne ciljeve i omogućila 4. gardijskog brigadi HV da krene u napad. Sinjska operativna grupa HV, na lijevom boku dvije gardijske brigade, uključila se u napad, a 126. domobranski puk je zauzeo Unište, preuzimajući kontrolu nad područje iznad puta Sinj—Knin. 144. brigada i 6. domobranski puk potisnuli su jedinice Srpske Krajine. Jedinice Šibeničke operativne grupe HV suočile su se sa 75. motorizovanom brigadom i dijelom 2. pješadijske brigade SVK. Tu su 142. i 15. domobranski pukovi neznatno napredovali na prostoru između Krke i Drniša, dok je 113. pješadijska brigada ostvarila nešto veće napredovanje na svom lijevom boku, do Čiste Velike. Na području Zadarske operativne grupe HV, 134. domobranski put (bez svog 2. bataljona) nije ostvario uspjehe, dok su 7. domobranski put i 112. brigada ostvarile malu prednost nad 92. motorizovanom i 3. pješadijskom brigadom SVK kod Benkovca. Na Velebitu su 2. bataljon 9. gardijske brigade, ojačan četom 7. domobranskog puka, i 2. bataljon 134. domobranskog puka naišli na jak otpor, ali su dovoljno napredovali da obezbjede upotrebu puta ObrovacSveti Rok. U 16.45 časova odluku o evakuaciji stanovništva sa područja sjeverne Dalmacije i Like donio je Vrhovni savjet odbrane Srpske Krajine na čelu sa predsjednikom Milanom Martićem.[61][62] Prema general-majoru SVK Milisavu Sekuliću, Martić je naredio evakuaciju u nadi da će nagovoriti Miloševića i međunarodnu zajednicu da pomognu Srpskoj Krajini.[63] Ipak, evakuacija je proširena na cjelokupne sektore Sjever i Jug, osim područja Korduna.[64] Uveče se Glavni štab SVK premjestio iz Knina u Srb.[61][65]

Hrvatska specijalna policija je u 5 časova ostvarila napredak do prevoja Mali Alan na Velebitu, nailazeći na snažan otpor 4. lake brigade i elemenata 9. motorizovane brigade SVK. Prelaz je zauzet u 13 časova, a selo Sveti Rok oko 17 časova. Hrvatska specijalna policija je napredovala dalje od Malog Alana, nailazeći na veći otpor u 21 čas, a zatim su se nalazili u bivaku do 5 časova ujutru. 9. motorizovana brigada SVK se povukla u Udbinu nakon što je bila primorana da napusti svoje položaje na Velebitu. Ujutru je Hrvatska specijalna policija zauzela Lovinac, Gračac i Medak.[66]

Na području odgovornosti Gospićke operativne grupe HV, 138. domobranski puk i 1. bataljon 1. gardijske brigade otpočeli su u jutarnjim časovima napad u pravcu istoka u rejonu Male Kapele, nailazeći na jak otpor 70. pješadijske brigade SVK. Ostatak 1. gardijske brigade pridružio se oko ponoći. 133. domobranski puk krenuo je u napad istočno od Otočca, prema Vrhovinama, pokušavajući da okruži 50. pješadijsku brigadu i elemente 103. pješadijske brigade SVK kroz manevar kliješta. Iako je puk napredovao, nije uspio da ostvari svoj cilj tog dana. Na desnom boku puka, 128. brigada HV napredovala je zajedno sa 3. bataljonom 8. domobranskog puka i presjekla put Vrhovine—Korenica. Ostatak 9. gardijske brigade, glavnina 118. domobranskog puka i 111. pješadijska brigada HV napredovale su istočno od Gospića i Ličkog Osika, nailazeći na vrlo jak otpor 18. pješadijske brigade SVK. Zbog ovih neuspjeha, Gospićki korpus HV je okončao dan neispunjavajući ciljeve koji su mu bili zadati.[67]

Sektor Sjever

U rejonu Ogulina na području odgovornosti Karlovačkog korpusa HV, 99. brigada, ojačana saborskom četom 143. domobranskog puka, krenula je ka Plaškom u 5 časova, ali su snage zaustavljene i u haosu su se povukle do 18 časova. 143. domobranski puk napredovao je od Josipdola prema Plaškom, nailazeći na minska polja i snažan otpor SVK. Njegovi elementi su se spojili sa 14. domobranskim pukom, napredujući od Barilovića prema Slunju. Nedaleko od Karlovca, 137. domobranski puk je oko ponoći 3. na 4. avgust rasporedio četiri izviđačke čete, nakon čega je uslijedila artiljerijska priprema i prelazak rijeke Korane u 5 časova. Napredovanju je žestok otpor pružila 13. pješadijska brigada SVK, ali je mostobran do kraja dana bio stabilan. 110. domobranski puk, ojačan četom 137. domobranskog puka, napredovao je na istok ka putu koji vodi južno od Karlovca prema Vojniću i Slunju, gdje je naišao na jak otpor i pretrpio više žrtava od nagaznih mina, što je demoralisalo jedinicu i spriječilo njeno dalje napredovanje. Pored toga, pridružene čete 137. domobranskog puka i 104. brigade nisu uspjele da obezbjede bokove puka. 104. brigada je pokušala da prijeđe rijeku Kupu u 5 časova, ali nije uspjela i vratila se na početni položaj do 8 časova, kada je prebačena na mostobran koji je uspostavio 110. domobranski puk. 143. domobranskom puku je sljedećeg dana radi izvršenja operacije priključena jedna četa 99. brigade, a borbena grupa od 250 vojnika je izdvojena iz brigade i potčinjena neposredno Karlovačkom korpusu.[68]

Na području odgovornosti Zagrebačkog korpusa HV, jedinice su se kretale preko rijeke Kupe na dvije tačke prema Glini — u Pokupskom i nedaleko od njega, pomoću 20. domobranskog puka i 153. brigade. Oba prelaza su uspostavila mostobrane, iako je većina jedinica bila prinuđena da se povuče dok je SVK izvršila protivnapad — samo su bataljon 153. brigade i elementi 20. domobranskog puka držali svoje položaje. Prelazi preko rijeke su podstakli Glavni štab SVK da naredi 2. oklopnoj brigadi Korpusa specijalnih jedinica da krene iz Slunja ka mostobranima,[69] pošto je napredovanje HV ugrozilo vitalni put u Glini.[54] 2. gardijska brigada HV i 12. domobranski puk imali su zadatak da brzo zauzmu Petrinju, koju je držala 31. motorizovana brigada SVK, manevrom kliješta.[69] Prvobitni plan, koji je uključivao udare šest do sedam kilometara južno od Petrinje, Basarac je izmijenio i neposredno napao grad.[39] Na desnom boku, puk je ubrzo zaustavljen minskim poljima i primoran je na povlačenje, dok je glavnina 2. gardijske brigade napredovala sve dok se nije pokolebala nakon gubitka komandanta čete i pet vojnika. Ostatak 2. gardijske brigade — ojačan 2. bataljonom, elementima 12. domobranskog puka, 5. protivtenkovskog artiljerijskog diviziona i 31. inžinjerskog bataljona — obrazovao je taktičku grupu 2 (TG-2) koja je djelovala na lijevom krilu napada. TG-2 je napredovala iz pravca Mošćenice, nedaleko od Petrinje, ali je zaustavljena nakon što su poginuli komandant 2. bataljona i šest vojnika. 31. motorizovana brigada SVK je takođe bila u panici, ali je uspjela da stabilizuje svoju odbranu pošto je dobila pojačanje. 57. brigada HV napredovala je južno od Petrinje, s namjerom da dođe do puta Petrinja — Hrvatska Kostajnica, ali je naletjela na minsko polje gdje je poginuo komandant brigade, dok je 101. brigada u pozadini pretrpjela jaku artiljerijsku vatru i gubitke. U rejonu Sunje, 17. domobranski puk i četa 151. brigade bezuspješno su napali položaje 26. pješadijske brigade SVK. Kasnije tog dana, odvojeni napad ostatka 151. brigade takođe je bio neuspješan. 103. brigada HV napredovala je do pruge Sunja—Sisak, ali je morala da se povuče pod jakom vatrom. Zagrebački korpus nije uspio da ispuni nijedan zadani cilj prvog dana. To je pripisano neadekvatnom ljudstvu i zbog toga je korpus zatražio mobilizaciju 102. brigade i 1. i 21. domobranskog puka. 2. gardijska brigada je ojačana 1. bataljonom 149. brigade, koja se ranije nalazila u rezervi u Ivanić Gradu.[69]

Na području odgovornosti Bjelovarskog korpusa dva bataljona 125. domobranskog puka prešla su rijeku Savu kod Jasenovca, osigurala mostobran za praćenje jedinica HV i napredovala prema Hrvatskoj Dubici. Iza dva bataljona išla je dodatna četa istog puka, bataljon 52. domobranskog puka, 265. izviđačka četa i na kraju borbena grupa 24. domobranskog puka. Izviđački vod 52. domobranskog puka prešao je rijeku Savu na teritoriji Republike Srpske, uspostavio mostobran za dvije pješadijske čete i potom uništio put Bosanska DubicaGradiška prije nego što se vratio na teritoriju Gradiške. Jedinice Bjelovarskog korpusa stigle su do predgrađa Hrvatske Dubice prije noći. Iste noći, vojnici SVK i civilno stanovništvo napustili su grad. Izbjegli su na jug preko rijeke Save u Republiku Srpsku.[70]

5. avgust

Sektor Jug

HV nije napredovala prema Kninu u noći 4. na 5. avgust, kada je Glavni štab SVK naredio bataljonu 75. motorizovane brigade da istupi sjeverno od Knina. Sjevernodalmatinski korpus SVK postao je sve nekoordinisaniji kako je 4. gardijska brigada HV napredovala južno prema Kninu, štiteći desni bok 7. gardijske brigade. Posljednji je naišao na slab otpor i ušao u grad oko 11 časova. Za komandanta novoosnovanog Kninskog korpusa HV imenovan je general-pukovnik Ivan Čermak. Sinjska operativna grupa je izvršila svoje ciljeve, zauzela Kozjak i Vrliku, a naišla je na slab otpor pošto se 1. laka brigada SVK raspala, povukla u Knin i kasnije u Liku. Do 20 časova, jedinice Šibeničke operativne grupe napredovale su do Poličnika (113. brigada), Đevrsaka (15. domobranski puk) i zauzele Drniš (142. domobranski puk), dok se 75. motorizovana brigada SVK povlačila prema Srbu i Bosanskom Petrovcu zajedno sa 3. pješadijskom i 92. motorizovanom brigadom, ostavljajući slab otpor jedinicama Zadarske operativne grupe. 7. domobranski puk je zauzeo Benkovac, dok je 112. brigada ušla u Smilčić, a elementi 9. gardijske brigade stigli su do Obrovca.[71]

138. domobranski puk i 1. gardijska brigada napredovale su do Ličke Jesenice, a posljednja je dalje pritiskala prema Saborskom, a 2. bataljon 119. brigade HV je uveče stigao na to područje. 133. domobranski puk je ojačan bataljonom 150. brigade, čime je puk mogao da ostvari ciljeve od prethodnog dana, djelimično okružujući trupe SVK u Vrhovinama. 154. domobranski puk je mobilisan i raspoređen u rejon Ličkog Lešća. 9. gardijska brigada (bez svog 2. bataljona) napredovala je prema vazduhoplovnoj bazi Udbina, odakle su trupe SVK počele da se povlače. 111. brigada i 118. domobranski puk su ostvarili manje dobitke, povezujući se iza linija SVK.[72]

Sektor Sjever

143. domobranski puk je napredovao prema Plaškom, iste večeri ga i zauzeo, dok je 14. domobranski puk zauzeo Primišlje, 12 kilometara sjeverozapadno od Slunja. U 0.30 časova, 13. pješadijska brigada i jedna četa 19. pješadijske brigade SVK izvršile su protivnapad na mostobran na Korani, što je izazvalo paniku među glavninom 137. domobranskog puka HV i bjekstvo preko rijeke. Ostao je samo jedan vod puka, ali trupe SVK nisu iskoristile priliku da unište mostobran. Ujutru, puk je ponovo zauzeo mostobran, pojačan borbenom grupom od 350 pripadnika iz sastava 104. brigade (uključujući tenkovski vod i višecjevne bacače raketa) i četom 148. brigade iz operativne rezerve Karlovačkog korpusa HV. Puk i borbena grupa uspjeli su da produže mostobran prema putu Karlovac—Slunj. 110. domobranski puk je ponovo napao južno od Karlovca, ali napad je odbila pripremljena odbrana SVK. Iste noći, Karlovački korpus je odlučio da premjesti elemente 110. domobranskog puka i 104. brigade na mostobran na Korani, dok se 13. pješadijska brigada SVK povukla na desnu obalu Korane na područje oko 30 kilometara sjeverno od Slunja.

Zagrebački korpus HV je ostavio manje napredovanje ili čak uopšte nije napredovao drugog dana operacije. Dio 2. gardijske brigade dobio je naređenje da krene prema Glini sa 20. domobranskim pukom koji je skromno napredovao, dok je 153. brigada napustila svoj mostobran. Na području Petrinje, HV je postepeno napredovala da bi u nekim područjima bila potisnuta protivnapadom SVK. Rezultati su poništeni uz značajne gubitke napadom 2. gardijske brigade. Po naređenju predsjednika Tuđmana komandanta Zagrebačkog korpusa zamijenio je general-potpukovnik Petar Stipetić. HV je prekomandovala 102. brigadu na područje Gline, a 57. brigada je ojačana 2. bataljonom 149. brigade. 145. brigada je premještena iz Popovače u rejon Sunje, gdje su 17. domobranski puk i 151. brigada slabo napredovali u području pod kontrolom SVK.[73]

Na području odgovornosti Bjelovarskog korpusa HV, 52. i 24. domobranski puk koji su napredovali sa istoka i 125. domobranski puk koji se približavao sa sjevera, zauzeli su Hrvatsku Dubicu. 125. domobranski puk je postavio garnizon u grad, dok je 52. domobranski puk krenuo na sjeverozapad prema očekivanim položajima Zagrebačkog korpusa, ali su kašnjenja Zagrebačkog korpusa spriječila bilo kakvo povezivanje. 24. domobranski puk je napredovao oko četiri kilometra prema Hrvatskoj Kostajnici, kada su ga zaustavile trupe SVK. Kao odgovor, korpus je pozvao bataljon i izviđački vod 121. domobranskog puka iz Nove Gradiške da pomognu u potiskivanju grada.[74] 505. i 511. brdska brigada ARBiH napredovale su na sjever do Dvora i vezale 33. pješadijsku brigadu SVK — jedinu rezervnu jedinicu Banijskog korpusa.

6. avgust

HV je 6. avgusta izvršila akcije čišćenja područja oko Obrovca, Benkovca, Drniša i Vrlike, u vrijeme Tuđmanovog dolaska u Knin.[75] Nakon obezbjeđivanja svojih ciljeva na Velebitu ili u njegovoj blizini, Hrvatska specijalna policija je raspoređena iza linija SVK kako bi spriječila kretanje srpskih trupa, zauzimajući stratešku raskrsnicu u selima Bruvno u 7 časova i Otrić u 11 časova.[76]

U ponoć su elementi 501. i 502. brdske brigade ARBiH krenuli zapadno od Bihaća na snage Ličkog korpusa SVK, koja su zaostale od početka bitke. 501. brigada je zašla oko 10 km na hrvatsku teritoriju, do Ličkog Petrovog Sela i Plitvičkih jezera do 8 časova. 502. brigada je zauzela radar i komunikacione objekte SVK na planini Plješevica i nastavila prema Korenici, gdje su je zaustavile jedinice SVK. 1. gardijska brigada HV stigla je do Rakovice i spojila se sa 5. korpusom ARBiH na području Drežnik-Grada do 11 časova.[77] Imali su podršku 119. brigade i bataljona 154. domobranskog puka HV raspoređenih na području Tržačke Raštele i Ličkog Petrovog Sela.[78] Popodne u Tržačkoj Rašteli za medije je održana ceremonija povodom spajanja.[79] 138. domobranski puk je u potpunosti okružio Vrhovine, koje su do kraja dana zauzeli 8. i 133. domobranski puk, pojačani bataljonom 150. brigade. 128. brigada HV je ušla u Korenicu, dok je 9. gardijska brigada nastavila dalje prema Udbini.[78]

143. domobranski puk je nastavio do Broćanca, gdje se povezao sa 1. gardijskom brigadom. Odatle je puk nastavio ka Slunju, u pratnji elemenata 1. gardijske brigade i 14. domobranskog puka, a gdje su zauzeli u 15 časova. Napredovanje 14. domobranskog puka podržavala je 148. brigada, čuvajući bokove puka. 13. pješadijska brigada SVK se povukla iz Slunja, zajedno sa civilnim stanovništvom, krećući se na sjever prema Topuskom. Napad 137. domobranskog puka i elemenata raznih jedinica, koje su ga dopunjavale, proširili su mostobran i povezali ih sa 14. domobranskim pukom u Veljunu, 18 km sjeverno od Slunja. Ostatak 149. brigade (bez 1. bataljona) prekomandovan je iz Zagrebačkog korpusa u Karlovački korpus kao pojačanje 137. domobranskog puka.[80] U 11 časova postignut je sporazum između SVK i civilnih vlasti u Glini i Vrginmostu, kojim je obezbjeđena evakuacija civila iz tog područja.[81] 502. brdska brigada ARBiH je takođe krenula na sjever, zauzimajući Veliku Kladušu — glavni grad Zapadne Bosne — pomoću bočnog manevra do kraja dana.[82]

TG-2 je poslije teške artiljerijske pripreme krenula ka Petrinji oko 7 časova. 12. domobranski puk ušao je u grad sa zapada i zatim je raspoređen u petrinjski garnizon i njegovu okolinu. Poslije gubitka Petrinje, glavnina Banijskog korpusa SVK otpočela je povlačenje ka Dvoru. 57. brigada HV je napredovala nasuprot slabom otporu i preuzela kontrolu nad putem Petrinja—Kostajnica. Tokom noći s 6. na 7. avgust, 20. domobranski puk, uz podršku hrvatske policije i elemenata 153. brigade, zauzeo je Glinu uprkos snažnom otporu. Zatim je 153. brigada zauzela položaje koji su omogućili nastavak napredovanja ka selu Maja u koordinaciji sa 2. gardijskom brigadom, koja je krenula južno od Petrinje prema Zrinskoj gori uz propratne akcije čišćenja terena. 140. domobranski puk je čuvao bokove 2. gardijskoj brigadi na sjevernoj padini Zrinske gore, dok je 57. brigada zauzela Umetić. 103. i 151. brigada i 17. domobranski puk napredovali su prema Kostajnici, uz pojačanje bataljona 145. brigade koji je stigao tog popodneva. Oko podneva se 151. brigada povezala sa jedinicama Bjelovarskog korpusa na putu Sunja — Hrvatska Dubica. Oni su potom dobili zadatak da obezbjede puteve u tom području.[83]

Zauzimanjem Gline, trupe HV su zarobile većinu Kordunaškog korpusa SVK i oko 35.000 civila koji su evakuisani na područje Topuskog, zbog čega je komandant korpusa tražio zaštitu Unkroa. 1. gardijska brigada, koja se približavala Topuskom iz pravca Vojnića, dobila je naređenje da krene ka Kordunaškom korpusu, ali je naređenje poništio u ponoć načelnik Glavnog štaba HV. Umjesto toga, Zagrebačkom korpusu je naloženo da pripremi jedinicu jačine brigade koja će pratiti nenaoružana lica i oficire i podoficire SVK s pištoljima do Dvora i omogućiti im prelazak u Republiku Srpsku. Na osnovu informacija dobijenih od trupa UN, vjerovalo se da će se trupe SVK predati na Baniji.[84]

U Kostajnicu je ušao bataljon 121. domobranskog puka, dok je borbena grupa 24. domobranskog puka osiguravala državnu granicu. 52. domobranski puk se spojio sa Zagrebačkim korpusom, a zatim okrenuo na jug prema gradu i stigao do njega iste večeri. Zauzimanjem Kostajnice, ispunjeni su svi ciljevi Bjelovarskog korpusa HV.[85]

7. avgust

1. hrvatski gardijski zdrug stigao je na područje Knina da bi se povezao sa elementima 4, 7. i 9. gardijske brigade, koja je sljedećeg dana imala zadatak da ostvari napredak prema sjeveru. I komanda Splitskog korpusa prešla je u Knin.[86] Hrvatska specijalna policija je nastavila ka Gornjem i Donjem Lapcu i stigla do 14. časova, kao i na granicu između područja odgovornosti Gospićkog i Splitskog korpusa. Hrvatska specijalna policija je do 15 časova uspostavila kontakt i sa 4. gardijskom brigadom u Otriću i jedinicama Gospićkog korpusa u Udbini. Do 19 časova bataljon specijalne policije stigao je do granice kod Kulen Vakufa, obezbjeđujući to područje.[87]

Ujutru je 9. gardijska brigada (bez svog 2. bataljona) zauzela Udbinu, gdje se spojila sa 154. domobranskim pukom, prilazeći sa suprotne strane Krbavskog polja. Do kraja dana izvršeni su ciljevi dodijeljeni Gospićkom korpusu.[88]

Iz Ogulina u Slunj je premješteno istureno komandno mjesto Glavnog štaba HV, koje je preuzelo neposrednu komandu nad 1. gardijskom brigadom, 14. domobranskim pukom i 99. brigadom. 14. domobranski puk je obezbjedio slunjsko područje i rasporedio svoje snage na lijevu obalu Korane, radi povezivanja sa karlovačkom specijalnom policijom, koje je u tom trenutku napredovala. Elementi puka i 99. brigade obezbjeđivali su državni granicu na tom području. 1. gardijska brigada napredovala je prema Kordunu, dok je Karlovački korpus preorijentisao svoj glavni pravac napada. 110. domobranski puk i elementi 104. brigade u ranim popodnevnim časovima stigli su uglavnom napuštenog Vojnića, a za njima 1. gardijska brigada, 143. domobranska brigada i 137. domobranski puk. Do večeri su im se pridružile i druge jedinice HV.[89]

2. gardijska brigada napredovala je od Maje prema Dvoru, ali na oko 25 km prije grada zaustavile su je jedinice SVK koje su štitile povlačenje SVK i civila prema gradu. Elementi brigade su vršili čišćenja terena. 33. pješadijska brigada SVK držala je drumski most preko rijeke Une u Dvoru koji je povezivao Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku. Brigadu je savladao 5. korpus ARBiH, koja se zatim povukla južno od Une, dok su 13. pješadijska brigada SVK i civili sa Korduna prilazili Dvoru. Elementi 17. domobranskog puka i 145. i 151. brigade HV stigli su u Dvor preko Kostajnice i došli su u kontakt sa 13. pješadijskom brigadom i elementima 24. pješadijske i 2. oklopne brigade SVK, koji su se povukli iz Gline.[82][90] Kako nije došlo do očekivane predaje Kordunaškog korpusa SVK, HV je dobio naređenje da se ponovo angažuje. Uprkos velikim džepovima otpora, hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak je proglasio da su velike operacije završene u 18 časova,[82] 84 časa od početka operacije.[91]

8—14. avgust

4. i 7. gardijska brigada, 2. bataljon 9. gardijske brigade i 1. hrvatski gardijski korpus su 8. avgusta napredovale na sjever do Ličke Kaldrme i granice sa BiH, eliminišući posljednji veći džep otpora SVK u Donjem Lapcu i okolini Srba do 20 časova[92] i postizanja svih ciljeva Splitskog korpusa.[86] Nakon zauzimanja Vojnića, glavnina jedinica Karlovačkog korpusa HV je dobila zadatak čišćenja u svom području odgovornosti.[93] Elementi 2. gardijske brigade stigli su do granice sa BiH jugozapadno od Dvora, gdje su bile u toku borbe za punu kontrolu nad gradom, i spojili se sa 5. korpusom BiH.[94]

Pošto je Tuđman tog popodneva naredio prekid vojnih operacija, Kordunaški korpus SVK je prihvatio predaju. Pregovori o uslovima predaje održani su istog dana u 13.20 časova na komandnom mjestu ukrajinskog kontingenta Unkroa u Glini, a dokument je potpisao u 14 časova u Topuskom. Hrvatsku je predstavljao general-potpukovnik Petar Stipetić, dok su Srpsku Krajinu predstavljali komandant Kordunaškog korpusa SVK pukovnik Čedo Bulat i ministar unutrašnjih poslova Tošo Pajić. Uslovi predaje precizirali su primopredaju naoružanja, osim oficirskog, narednog dana i evakuaciju lica iz Topuskog preko Gline, Siska i autoputa Zagreb—Beograd u Srbiju, pod zaštitom hrvatske vojne i civilne policije.[95][96]

Specijalna policija je 9. avgusta predala svoje položaje HV, nakon što je za četiri dana prešla više od 150 km pješke.[87] U Vrginmost je ušla 1. gardijska brigada, a za njom ostale jedinice HV. 110. i 143. domobranski puk izvodili su akcije čišćenja terena oko Vrginmosta i Lasinje. 137. domobranski puk izvodio je akcije čišćenja terena u rejonu Vojnića, a 14. domobranski puk na području Slunja, Cetingrada i Rakovice.[97] HV je uspostavila kontrolu u Dvoru kasno uveče, ubrzo nakon što su civili završili evakuaciju. Brojne domobranske jedinice HV su kasnije dobile zadatak da izvrše čišćenje terena.[94]

57. brigada HV je 10. avgusta stigla do granice sa BiH južno od Gvozdanskog, dok su elementi 2. gardijske brigade stigli do Dvora, a 12. domobranski puk je zauzeo Matijeviće, južno od Dvora, na granici sa BiH. Zagrebački korpus je izvijestio da je cijela državna granica u njegovom području odgovornosti obezbjeđena i da su svi ciljevi operacije Oluja postignuti. Akcije čišćenja na Baniji trajale su do 14. avgusta, a specijalne jedinice policije uključivale su se u akcije na Zrinskoj i Petrovoj gori.[98]

Operacije vazduhoplovstva

Avioni MiG-21 izvršili su većinu misija bliske vazdušne podrške tokom operacije Oluja.

Hrvatsko ratno vazduhoplovstvo (HRV) je 4. avgusta 1995. raspolagalo sa 17 aviona MiG-21, pet jurišnih i devet transportnih helikoptera, tri transportna aviona i dva izviđačka vazduhoplova. Prvog dana operacije, trinaest aviona MiG-21 je korišćeno za uništavanje ili onesposobljavanje šest ciljeva u području odgovornosti Gospićkog i Zagrebačkog korpusa, dok je jedna letjelica teše oštećena, a tri lakše. Istog dana tri helikoptera Mi-8 korišćena su za medicinsku evakuaciju.[99] EA-6B i F/A-18 američke mornarice u patroli u okviru operacije Spriječiti let pucali su raketama zemlja—vazduh na položaje SVK u Udbini i Kninu, dok su radari bili prikovani na letjelice.[100] Nekoliko izvora tvrdi da su bili raspoređeni kao sredstvo odvraćanja, pošto su se trupe UN našle pod vatrom HV,[101] a naknadni izvještaj Savjeta bezbjednosti UN samo napominje da je raspoređivanje bilo rezultat pogoršanja vojne situacije i rezultujuće niske bezbjednosti mirovnjaka u toj oblasti.[102] 105. vazduhoplovna brigada SVK, sa sjedištem u Udbini, 4. avgusta je praktično bez efekta rasporedila helikoptere na Velebit protiv hrvatske specijalne policije i protiv ciljeva na području Gospića.[99]

Ratno vazduhoplovstvo SVK je 5. avgusta počelo evakuaciju na aerodrom Zalužani kod Banje Luke, dovršavajući poduhvat istog dana. Istovremeno, HRV je rasporedilo 11 aviona MiG-21 za napad na objekte za komunikaciju i skladište, kao i na pet drugih vojnih položaja širom Srpske Krajine. Tog dana, HRV je takođe rasporedio helikoptere Mi-24 za napad na oklopne jedinice SVK kod Siska i pet helikoptera Mi-8 za transport žrtava i premještanje trupa i tereta. Pet aviona MiG-21 HRV zadobilo je laka oštećenja tokom procesa. Sljedećeg dana, avioni su pogodili komandno mjesto SVK, most i još najmanje četiri cilja nedaleko od Karlovca i Gline. Mi-24 je raspoređen na područje Slunja za napad na tenkove SVK, dok su tri Mi-8 prevozila ranjeno osoblje i zalihe. Dodatni par aviona MiG-21 bio je raspoređen da patrolira vazdušnim prostorom iznad Ivanić-Grada i presretne dva borbena aviona Ratnog vazduhoplovstva Republike Srpske, ali to nisu uspjeli zbog magle u okolini i niskog letenja.[99] Avioni VRS su potom uspjeli da izvrše udare na hemijski kombinat Petrohemija u Kutini.[103]

Dva aviona VRS napala su 7. avgusta selo nedaleko od Nove Gradiške, sjeverno od Save.[104] HRV je bombardovala komandno mjesto SVK, skladište i nekoliko tenkova kod Bosanskog Petrovca.[99] Avioni HRV su takođe pogodili kolonu srpskih izbjeglica kod Bosanskog Petrovca, pri čemu je poginulo devetoro ljudi, od čega četvoro djece.[105] HRV je 8. avgusta izvela svoje posljednje borbene nalete u operaciji, udarima na tenkove i oklopna vozila između Bosanskog Novog i Prijedora, a dva aviona MiG-21 su oštećena tom prilikom.[99] Istog dana, vojni posmatrači UN raspoređeni na hrvatskim aerodromima tvrdili su da je HRV napala vojne ciljeve i civile na području Dvora,[103] gdje su izbjegličke kolone pomiješane sa SVK koja je prevozila teško naoružanje i velike količine municije.[106] Ukupno, HRV je izvršila 67 naleta bliske vazdušne podrške, tri napada helikopterima, sedam izviđačkih, četiri borbene vazdušne patrole i 111 naleta transportnih helikoptera tokom operacije Oluja.[99]

Druge koordinisane operacije

S ciljem zaštite odbrane sektora Sjever i Jug, HV je započela defanzivne operacije, dok je HVO započeo ograničenu ofanzivu sjeverno od Glamoča i Kupresa, kako bi prikovao dio trupa VRS, i iskoristio situaciju i stekao položaje za dalje napredovanje.[107] 2. i 3. gardijska brigada HVO napale su 5. avgusta položaje VRS sjeverno od Tomislavgrada, postižući mali napredak kako bi osigurali povoljnije položaje za predstojeće napade u pravcu Šipova i Jajca, dok je dio 2. krajiškog korpusa VRS bio vezan.[108] Kao posljedica cjelokupnog stanja na ratištu, VRS je bila ograničena na nekoliko kontranapada oko Bihaća i Glamoča, jer nije imala rezerve.[109] Najznačajniji kontranapad izveo je 2. krajiški korpus VRS u noći 11. na 12. avgust. Probio se kroz 141. brigadu,[110] koju je činila pješadijska rezerva HV, stigao je do predgrađa Bosanskog Gradova, gdje je kontranapad okončan[111] djelovanjem po jednog bataljona iz sastava 4. i 7. gardijske brigade HV, uz podršku 6. i 126. domobranskog puka.[110]

Operacija Feniks

U istočnoj Slavoniji, Osječki korpus HV imao je zadatak da spriječi napredovanje na zapad SVK ili VJ i izvrši kontranapad na područje Vukovara koje je držala SVK. Misija Osječkog korpusa nosila je kodni naziv operacija Feniks. Korpus je komandovao 3. i 5. gardijskom brigadom, kao i sa šest drugih brigada HV i sedam domobranskih pukova. Dodatna pojačanja bile su specijalizovane jedinice na nivou korpusa, koje su bile neposredne potčinjene Glavnom štabu HV, uključujući i dio eskadrile jurišnih helikoptera Mi-24. Iako je između HV i 11. slavonsko-baranjskog korpusa SVK razmjenjivana artiljerijska i malokalibarska vatra, ali nije došlo do većeg napada.[107] Najznačajniji koordinisani napori SVK desili su se 5. avgusta, kada su razmjenu vatre upotpunila tri vazdušna napada SVK i napad pješadije i tenkova na Nuštar, sjeveroistočno od Vinkovaca.[112] VJ je zbog operacije Oluja sprovela mobilizaciju i rasporedila znatan broja artiljerijskih oruđa, tenkova i pješadije u pograničnom području nedaleko od istočne Slavonije, ali nije učestvovala u borbama.[109]

Operacija Maestral

Na jugu Hrvatske, HV je raspoređena s ciljem zaštite Dubrovnika od Hercegovačkog korpusa VRS sa štabom u Trebinju i VJ u Kotorskom zalivu. Plan pod kodnim nazivom operacija Maestral podrazumijevao je angažovanje 114, 115. i 163. brigade, 116- i 156. domobranskog puka, 1. domobranskog bataljona (Dubrovnik), 16. artiljerijskog bataljona, 39. artiljerijskog bataljona i pokretne obalske artiljerijske baterije HV. Područje je ojačano 8. avgusta 144. brigadom, pošto je jedinica ispunila svoje ciljeve u operaciji Oluja, pa je prebačena u Dubrovnik. HRV je angažovala dva aviona MiG-21 i dva helikoptera Mi-24 raspoređena u Split. Hrvatska ratna mornarica je u svrhu podrške operacija rasporedila koručanski, brački i hvarski odred mornaričke pješadije, kao i raketne čamce, minolovce, protivpodmorničke borbene brodove i obalsku artiljeriju.[113]

Kritike operacije

  područja pod kontrolom Srpske Krajine koje je zauzela Hrvatske tokom operacije Oluja
  preostala područja pod kontrolom Srpske Krajine poslije operacije Oluja

Izbjeglička kriza

Egzodus srpskih izbjeglica poslije operacije Oluja.

Masovni egzodus i evakuacija Srba iz Srpske Krajine doveli su do značajne humanitarne krize. U avgustu 1995, UN je procijenio da je na Kordunu i Baniji (bivši sektor Sjever) ostalo samo 3.500 Srba, a u Lici i sjevernoj Dalmaciji (bivši sektor Jug) 2.000, dok je više od 150.000 izbjeglo u Jugoslaviju, a između 10.000 i 15.000 stiglo u okolinu Banje Luke.[102] Međunarodni mediji i međunarodne organizacije navode da je broj srpski izbjeglica čak 200.000.[114][115] Takođe, 21.000 bošnjačkih izbjeglica iz Zapadne Bosne izbjeglo je u Hrvatsku.[116]

Dok je oko 35.000 srpskih izbjeglica, zarobljenih sa Kordunskim korpusom SVK koji se predao, evakuisano u Jugoslaviju preko Siska i autoputa Zagreb—Beograd,[84] većina izbjeglica je pratila put kroz Republiku Srpsku, stigavši tamo preko Dvora u Baniji ili preko Srba u Lici — dva koridora za srpsku teritoriju koja su ostala, dok je HV napredovala. Dvije tačke povlačenja nastale su kao posljedica odlaganja napredovanja Zbornog područja Split HV prema sjeveru, nakon zauzimanja Knina i odluke da se cijela 2. gardijska brigada HV ne koristi za napredovanje južno od Petrinje.[117] SVK koja se povlačila, prevozeći velike količine oružja, municije, artiljerije i tenkova, koja se često miješala sa evakuacijom ili egzodusom civila, imala je malo puteva za korišćenje.[106] Kolone koje su bježale su povremeno napadali avioni HRV[118] i HV, razmjenjujući vatru sa SVK koja se nalazila u blizini civilnih kolona.[119] Izbjeglice su takođe bile na meti trupa ARBiH.[120] Hrvatski civili su 9. avgusta u Sisku napali konvoj izbjeglica koji se evakuisao iz bivšeg sektora Sjever prema uslovima sporazuma o predaji Kordunskog korpusa SVK. U napadu je poginuo jedan civil, više povređeno i oštećen veći broj vozila. Hrvatska policija je intervenisala nakon što su posmatrači civilne policije UN izvršili pritisak na njih da to učine.[103] Sljedećeg dana, američki ambasador Galbrajt se pridružio koloni da ih zaštiti,[121] a prisustvo hrvatske policije duž planirane rute se povećalo.[118]

Starica u traktorskoj prikolici, prognana tokom operacije Oluja u Hrvatskoj. Snimljeno na granici SR Jugoslavije, avgusta 1995. godine.

Radi smanjenja dokaza o političkom neuspjehu, jugoslovenske vlasti su nastojale da izbjeglice rasporede u raznim dijelovima Srbije i spriječe njihovu koncentraciju u Beogradu.[122] Vlast je ohrabrivala naseljavanje izbjeglica u pretežno mađarskim oblastima Vojvodine, kao i Kosovu i Metohiji, koje je bilo uglavnom naseljeno Albancima, što je povećalo nestabilnosti u tim regijama.[123][124] Iako je planirano da 20.000 bude naseljeno na Kosovu i Metohiji, samo 4.000 se preselilo u pokrajinu.[124] Poslije 12. avgusta, srpske vlasti počele su da deportuju dio vojno sposobnih izbjeglica, proglašavajući ih ilegalnim migrantima.[125] Oni su predati VRS ili SVK u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu na regrutaciju.[126] Neki od vojnih obveznika su javno ponižavani i pretučeni zbog dezerterstva iz SVK.[125] Bilo je slučajeva u kojima su izbjeglica iseljavale vojvođanske Hrvate iz domova u potrazi za novim smještajem.[127] Slično, izbjeglice koje su smještaj tražile u okolini Banje Luke, iz domova su iseljavale Hrvate i Bošnjake.[128]

Povratak izbjeglica

Na početku rata u Hrvatskoj, u periodu od 1991. do 1992, nasilno je protjerano više od 220.000 Hrvata i drugih nesrba sa teritorije pod kontrolom krajiških Srba, pošto je osnovana RSK.[129][130] Nakon operacije Oluja, dio tih izbjeglica, kao i hrvatske izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, naselio se u značajnom broju stambenih jedinica na području koje je ranije držala SVK, što je predstavljalo preprjeku za povratak srpskih izbjeglica.[131] Od septembra 2010, od 300.000—350.000 Srba koji su izbjegli iz Hrvatske tokom cijelog rata,[132] registrovano je 132.707 povratnika,[133] ali se vjeruje da samo 60—65% njih stalno boravi u zemlji. Međutim, još samo 20.000—25.000 jeste zainteresovano za povratak u Hrvatsku.[132] Od 2010. u Srbiji je ostalo oko 60.000 srpskih izbjeglica iz Hrvatske.[134]

MKTJ je naveo da činjenice da je Hrvatska usvojila diskriminatorske mjere nakon iseljavanja srpskih civila iz Krajine ne znači da je to iseljavanja bilo iznuđeno.[135] Human Rights Watch je 1999. izvijestio da Srbi ne uživaju svoja građanska prava kao hrvatski državljani, zbog diskriminatorskih zakona i prakse, kao i da često nisu bili u mogućnosti da se vrate i žive u Hrvatskoj slobodno.[136] Povratak izbjeglica je otežavalo nekoliko preprjeka. Uključujući, vlasništvo nad imovinom i smještaj, pošto su se hrvatske izbjeglice naselile u napuštene kuće,[131] a hrvatsko ratno zakonodavstvo je oduzimali stanarska prava izbjeglicama koje su nekada živjele u stambenim zgrada u vladinom vlasništvu. Zakon je ukinut nakon rata,[137] a povratnicima je ponuđen alternativni smještaj.[138] Do novembra 2010. dodijeljeno je 6.538 stambenih jedinica. Druga preprjeka bila je otežan način da izbjeglice dobiju status boravka ili hrvatsko državljanstvo. Od tada je primjenjivano zakonodavstvo ublaženo, a do novembra 2010. Hrvatska je dozvolila validaciju ličnih dokumenata koje su izdavale vlasti Srpske Krajine. Iako je Hrvatska proglasila opštu amnestiju, izbjeglice se plaše sudskog gonjenja,[137] jer se amnestija ne odnosi na ratne zločine.[139]

Amnesty International u izvještaju za 2015. i 2017. izražava zabrinutost zbog stalnih preprjeka na koje Srbi nailaze pri pokušaju povratka imovine. Takođe, Srbi u Hrvatskoj su i dalje bili suočeni sa diskriminacijom pri zapošljavanju u javnom sektoru i vraćanju stanarskih prava na socijalne stanove napuštene tokom rata. U izvještajima je ukazano i na govor mržnje, „evociranje fašističke ideologije”, dok se pravo na upotrebu maternjeg jezika i pisma i dalje politizovalo i nije sprovodilo u nekim gradovima.[140]

Ratni zločini

Uništene srpske kuće u selu Živaja, kao ostaci rata od 1991. do 1995. godine. Selo je bilo u sastavu Srpske Krajine, dok većina Srba nije protjerana u operaciji Oluja.

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), osnovan 1993. na osnovu Rezolucije 827 Savjeta bezbjednosti UN,[141] podnio je optužnicu protiv Gotovine, Čarmaka i Markača za ratne zločine, naročito zbog njihove uloge u operaciji Oluja, navodeći njihovo učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem trajnog uklanjanja Srba s prostora Srpske Krajine. U optužnici je precizirano da su u udruženi zločinački poduhvat bili uključeni i Tuđman, Šušak, Bobetko i Červenko,[142] ali su svi osim Bobetka bili mrtvi prije podizanja prve relevantne optužnice MKTJ 2001. godine.[143] MKTJ je podnio optužnicu protiv Bobetka, ali je umro godinu dana kasnije, prije nego što je mogao biti izručen radi suđenja pred MKTJ. Suđenje Gotovini i drugima počelo je 2008,[144] što je dovelo do osuđujućih presuda Gotovini i Markaču i oslobađajuće presude Čermaku tri godine kasnije.[145] Gotovina i Markač su po žalbi oslobođeni optužbi u novembru 2012. godine.[146] MKTJ je zaključio da operacija Oluja nije imala za cilj etnički progon, jer civili nisu bili namjerna meta. Žalbeno vijeće je konstatovalo da su Hrvatska vojska i specijalna policija počinile zločine nakon artiljerijskog napada, ali državni i vojni vrh nisu imali nikakvu ulogu u planiranju i sprovođenju zločina. MKTJ je zaključio da Hrvatska nije imala konkretnu namjeru da protjera Srbe iz zemlje.[147] Takođe, nisu utvrdili da su Gotovina i Markač igrali ulogu u usvajanju diskriminatorskih napora kojim je spriječen povratak srpskih civila.[135] Dvoje sudija od pet u vijeću se nije složilo sa ovom presudom.[148] Slučaj je pokrenuo značajna pitanja vezano za ratno pravo i opisan je kao presedan.[149][150][151][152][153][154]

Stavovi o tome da li je sama operacija Oluja u cjelini bila ratni zločin i dalje su različiti. Izaslanik EU Karl Bilt optužio je Hrvatsku za najefikasnije etničko čišćenje sprovedeno tokom raspada Jugoslavije. Hrvatska je to demantovala tvrdeći da je „pozivala Srbe da ostanu”, ali prema izvještaju UN hrvatski vojnici su učestvovali u granatiranju srpskih područja, ubijanju civila, a bile su dozvoljene pljačke i paljenja srpskih domova.[155] Njegovo gledište podržavaju brojni zapadni analitičari, kao što je profesorka Mari-Žanin Čalić,[156] pisac Adam Lebor[157] i profesor Pol Mojzes,[158] dok istoričari Džerard Toal i Karl T. Dalman izdvajaju operaciju od „prakse etničkog čišćenja” do kojih došlo tokom ofanzive.[159] Tvrdnje o etničkom čišćenju odbacio je tadašnji američki ambasador Galbrajt.[160] Istoričar Marko Atila Hor se ne slaže da je ta operacija bila čin etničkog čišćenja i ističe da je rukovodstvo krajiških Srba evakuisalo civilno stanovništvo kao odgovor na hrvatsku ofanzivu; prema njemu, bez obzira na njihove namjere, Hrvati nikada nisu imali priliku da organizuju njihovo protjerivanje.[161] Zvaničnici Crvenog krsta, posmatrači Ujedinjenih nacija i zapadne diplomate osudili su Galbrajtovo poricanje etničkog čišćenja, pri čemu je jedan ambasador rekao da ga je Galbrajtova opaska ostavila „bez riječi”.[162] Gotovinini advokati Luka Mišetić, Greg Keho i Pajam Ahavan u podnesku odbrane odbacili su optužbe za masovno protjerivanje srpskog stanovništva.[163] Pozivali su se na svjedočenje načelnika Glavnog štaba SVK Mileta Mrkšića u MKTJ, koji je naveo da je 4. avgusta 1995. negdje poslije 16 časova, upravo Milan Martić i njegovo osoblje donijeli odluku o evakuaciji srpskog stanovništva iz Krajine u Srb, selo koje se nalazilo nedaleko od granice sa BiH.[164] Mojzes napominje da je Srvima njihova komanda naredila da odu, pri čemu je „u kratkom roku” došlo do masovnog egzodusa iz cijele Krajine.[158] U nalazima MKTJ se navode i dokazi koji ukazuju na to da je general Gotovina „usvojio brojne mjere” da spriječi i obuzda zločine i opšti nered nakon artiljerijskih napada, uključujući brojne zločine nad srpskim civilima.[135]

U februaru 2015, po okončanju slučaja o genocida između Hrvatske i Srbije, Međunarodni sud pravde (MSP) odbacio je srpsku tužbu u kojoj je navedeno da je operacija Oluja predstavljala čin genocida,[165] donošenjem presude u kojoj se navodi da Hrvatska nije imala konkretnu namjeru da istrijebi Srbe u zemlji, iako je ponovo potvrdio da su se dogodili teški zločini nad srpskim civilima.[165][166] Sud je takođe utvrdio da je HV ostavila pristupačne puteve za bjekstvo za civile.[167] Takođe su utvrdili da su čelnici Hrvatske, u najvećoj mjeri, predvidjeli da će vojna ofanziva imati za posljedicu egzodus velike većine srpskog stanovništva, da su bili zadovoljni tom posljedicom i da su željeli da podstaknu odlazak srpskih civila, ali ne utvrđuju postojanje konkretne namjere koja karakteriše genocid.[168] Prema presudi, srpski civili koji su napuštali svoje domove, kao i oni koji su ostali u zaštićenim područjima UN, bili su izloženi raznim oblicima uznemiravanja kako od strane pripadnika HV, tako i od hrvatskih civila. Kolona izbjeglica je granatirana 8. avgusta.[169]

Srpska kuća u Sunji koja je uništena tokom operacije Oluja.

Broj civilnih žrtava u operaciji Oluja je sporan. Srpski izvori navode 1.192 poginula ili nestala civila.[170] Državno odvjetništvo Republike Hrvatske tvrdi da je tokom operacije i neposredno poslije ubijeno 214 civila — 156 u 24 slučaja ratnih zločina i još 47 kao žrtve ubistava. Hrvatski helsinški odbor osporava tu tvrdnju i navodi da je u istom periodu ubijeno 677 civila.[171] Kada je podnesen kao dokaz, MKTJ je odbacio njihov izvještaj zbog izjava bez izvora i dvostrukih unosa koje je izvještaj sadržao.[172] Tužioci MKTJ odredili su da je došlo do 324 smrtna slučaja civila.[173] Zvaničnici hrvatske vlade procjenjuju da su tokom operacije ubijena 42 hrvatska civila.[174]

Teško je utvrditi tačan broj uništene imovine tokom i nakon operacije Oluja, jer je veliki broj kuća već pretrpio štetu od početka rata.[130] Human Rights Watch (HRW) procjenjuje da je više od 5.000 kuća uništeno tokom i nakon operacije.[175] Od 122 srpske pravoslavne crkve u okolini, uništena je jedna, a 17 oštećeno, ali je većina oštećenja na crkvama nastala prije egzodusa Srba.[176] HRW je takođe izvijestio da su ogromnu većinu zlostavljanja tokom operacije Oluja počinile hrvatske snage. Ova zlostavljanja, koja su nastavljena u velikim razmjerama mjesecima nakon toga, uključivala su pogubljenja po kratkom postupku starijih i nemoćnih Srba koji su ostali u svojim domovima i masovno paljenje i uništavanje srpskih sela i imovine. U mjesecima nakon operacije Oluja, najmanje 150 srpskih civila je pogubljeno po kratkom postupku, a još 110 osoba je nasilno nestalo.[177] Jedan od primjera je pokolj u Varivodama, u kome je ubijeno devet srpskih civila.[178] Drugi zabilježeni zločini nad srpskim civilima tokom ili nakon operacije Oluja dogodili su se u Komiću, Kijanima, Golubiću, Uzdolju, Gruborima i Gošiću.

Od novembra 2012, hrvatske vlasti su primile 6.390 prijava o zločinima počinjenim na tom području tokom ili nakon operacije Oluja, a osudile su 2.380 osoba za pljačke, paljevine, ubistva, ratne zločine i druga nezakonita djela. Od istog datuma u toku su još 24 sudska postupka za ratne zločine vezane za operaciju Oluja.[179] Srpske vlasti su 2012. istraživale pet slučajeva ratnih zločina počinjenih tokom operacije Oluja.[180] Na 25. godišnjicu operacije, Balkan Investigative Reporting Network analizirala je dokumente sa suđenja MKTJ i utvrdila da je vrlo mali broj počinilaca ubistava srpskih civila priveden pravdi, dok niko od komandanata odgovornih jedinica nije odgovarao.[181]

Posljedice

Hrvatski vojnici podižu zastavu Hrvatske na Kninskoj tvrđavi tokom komemoracije povodom Oluje, 5. avgusta 2011. godine.

Slom Srpske Krajine naveo je rukovodstvo Republike Srpske da shvati da se o rješenju rata u Bosni i Hercegovini mora pregovarati što je prije moguće,[182] ujedno je preokrenuo tok rata na štetu Srba,[183] dajući američkoj diplomatiji snažan podsticaj.[184] Ostvarenje ciljeva operacije Oluja predstavljalo je stratešku pobjedu za bošnjačku stranu rata u BiH, jer je okončana blokada Bihaća,[117] a omogućeno je hrvatskom i bošnjačkom rukovodstvu da planira vojnu intervenciju punog obima na području pod kontrolom VRS u okolini Banje Luke — sa ciljem stvaranja novog odnosa snaga u BiH, tampon zone duž hrvatske granice i okončanju ratnih sukoba. Intervencija je ostvarena kroz operaciju Maestral 2 u septembru 1995. godine. U kombinaciji sa vazdušnom kampanjom Natoa u BiH,[182] operacija je dovela do početka mirovnih pregovora koji će rezultirati Dejtonskim mirovnim sporazumom nekoliko mjeseci kasnije.[185] Razvoj događaja je takođe doveo do vraćanja preostalih područja pod kontrolom krajiških Srba u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu pod hrvatsku kontrolu kroz Erdutski sporazum,[186] čime je u novembru okončan rat u Hrvatskoj.[187]

Lakoća kojom je HV postigla pobjedu iznenadila je mnoge posmatrače dok su zapadne obavještajne službe predviđale hrvatski poraz.[188] Međunarodne reakcije na operaciju Oluja brzo su evoluirale od emotivnih argumenata, koji podržavaju bilo koju stranu u sukobu, do onih koji su mirno procjenjivali stanje na terenu.[189] Zvaničnici UN i većina međunarodnih medija kritikovali su Hrvatsku.[190] Karl Bilt, pregovarač EU za bivšu Jugoslaviju, javno je osudio Hrvatsku, dok je specijalni predstavnika UN Stoltenberg pozvao ličnog predstavnika Generalnog sekretara UN Jasušija Akašija da zatraži udare Natoa na HV.[189] Njemački ministar spoljnih poslova Klaus Kinkel izrazio je žaljenje, ali je dodao da su „… godine srpske agresije… teško iskušale strpljenje Hrvatske”.[191] Američki odgovor je bio pomiješan. Dok se ministar odbrane Vilijam Peri pozitivno odrazio na vojni razvoj događaja,[190] američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt je izrazio svoje neodobravanje. Savjet bezbjednosti UN je 10. avgusta izdao Rezoluciju 1009, prema kojoj se traži da Hrvatska zaustavi vojne operacije, osuđujući gađanje mirovnih snaga UN i pozivajući na nastavak pregovora — ali ne pozivajući na povlačenje HV.[189] Do 18. avgusta, američke diplomate u timu Roberta Frasurea, koji je imao zadatak da posreduje u BiH, vjerovale su da je operacija Oluja dala šansu njihovoj diplomatskoj misiji da uspije,[192] održavajući mišljenje američkog predsjednika Bila Klintona da Srbi neće ozbiljno pregovarati ako ne pretrpe velike vojne poraze.[193]

Hrvatska ceremonija povodom 16. godišnjice operacije Oluja.

Predsjednik Srbije Slobodan Milošević je osudio hrvatski napad, ali je štampa pod njegovim uticajem takođe osudila rukovodstvo Srpske Krajine kao nesposobno,[194] dok su najradikalniji političari, uključujući Vojislava Šešelja, tražili odmazdu protiv Hrvatske.[195] Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić tražio je pomoć Vojske Jugoslavije, optužujući Miloševića za izdaju.[196]

U Hrvatskoj su jedinice HV koje su učestvovale u operaciji prilikom vraćanja u svoje baze dočekane kao junaci, a ustanovljena je medalja za učešće u operaciji Oluja.[197] Hrvatska je 26. avgusta organizovala Voz slobode (hrv. Vlak slobode) — obilazak prugom u kojem su učestvovali Tuđman i većina vladinih zvaničnika, javne ličnosti, novinari i diplomatski kor, a kretao se od Zagreba do Karlovca, Gospića, Knina i Splita.[198] Tuđman je održao govor na svakoj od stanica.[199] U Kninu je izjavio „… ovaj dan… možemo nazvati danom završetka hrvatskog povijesnog križa. Ovo je stvaranje temelja za samostalnu i nezavisnu suverenu Hrvatsku državu, za buduća stoljeća.… [Srbi] nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće.”[200] Na završnom govoru u Splitu, gdje se okupilo oko 300.000 ljudi, Tuđman je obećao da će osloboditi i Vukovar.[201]

Prva optužnica u Srbiji za ratne zločine tokom „Oluje” pokrenuta je 2022. godine.[202][203][204]

Komemoracija

Srbi i Hrvati imaju suprotstavljene stavove o operaciji Oluja.[205] Srbija i Republika Srpska 5. avgust — dan pada Knina — obilježavaju žaljenjem za stradalim Srbima i onima koji su izbjegli tokom ili nakon operacije.[206] U Hrvatskoj se taj dan obilježava kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branilaca, hrvatski državni praznik kojim se zvanično obilježava operacija Oluja.[207]

Obilježavanju 23. godišnjice operacije i ceremonije u Kninu prisustvovao je pukovnik Ivan Mašulović, vojni ataše Crne Gore u Hrvatskoj. Bio je to prvi put da je Crna Gora poslala izaslanika u Knin. Ovaj potez su oštro kritikovali srpski i prosrpski političari u Crnoj Gori i srpski mediji. Nova srpska demokratija, politička stranka iz Crne Gore, nazvala je Mašulovića izdajnikom, kao i one koji su ga poslali „na proslavu zločina nad srpskim narodom”.[208][209] Pojedini su ga uporedili sa fašističkim kolaboracionistom Sekulom Drljevićem.[210] Ministarstvo odbrane Crne Gore branilo je odluku o slanju izaslanika, navodeći da „Crna Gora ne želi nikad više voditi tuđe bitke, već je okrenuta svom razvoju i napretku i izgradnji dobrosusjedskih odnosa sa svim zemljama u okruženju”, i da takav odnos ima prema „bliskoj i prijateljskoj Srbiji” i „bliskoj i prijateljskoj Hrvatskoj”, NATO savezniku.[211][212]

Na 25. godišnjici operacije, ceremoniji u Kninu prvi put je prisustvovao srpski politički predstavnik, potpredsjednik hrvatske vlade Boris Milošević. Njegov potez je pozdravljen širom Hrvatske, a predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković je izjavio da je to „dobra stvar za hrvatsko društvo, za odnose između Hrvata i srpske manjine u Hrvatskoj, dobra je za odnose između Hrvatske i Srbije i dobra je poruka moderne, savremene Hrvatske”.[213] Među istaknutim političarima koji su pohvalili njegov dolazak u Knin bili član opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) Peđa Grbin, predsjednik Samostalne srpske demokratske stranke (SDSS) Milorad Pupovac, lider Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine (DSHV) Tomislav Žigmanov, gradonačelnik Knina Marko Jelić i penzionisani general Pavao Miljevac.[214][215] Miloševićev potez naišao je na kritike Domovinskog pokreta (DP) i pripadnika paravojske Hrvatske odbrambene snage. Lider DP Miroslav Škoro odbio je da učestvuje na svečanoj ceremoniji, uprkos tome što je bio potpredsjednik Sabora, i naveo da „nema razloga za bilo kakvo pomirenje”.[216] Potez su negativno ocijenile i vlade Srbije i Republike Srpske. Na proslavi su premijer Plenković, predsjednik Zoran Milanović i general Gotovina uputili poruke pomirenja i saosjećanja i za srpske civilne žrtve.[217][218][219] Srbija i Republika Srpska su održale zajedničku komemoraciju na mostu Rača preko Save, dok je na samom mostu bila postavljena scena sa glumcima obučenim kao izbjeglice koje sjede u automobilima i traktorima iz vremena raspada Jugoslavije.[217]

Reference

  1. ^ a b Halberstam 2003, str. 284.
  2. ^ Halberstam 2003, str. 204.
  3. ^ The Independent & 27. 11. 1994.
  4. ^ Halberstam 2003, str. 285–286.
  5. ^ Halberstam 2003, str. 305.
  6. ^ Halberstam 2003, str. 304.
  7. ^ Halberstam 2003, str. 293.
  8. ^ Halberstam 2003, str. 306.
  9. ^ Hodge 2006, str. 104.
  10. ^ a b v Jutarnji list & 9. decembar 2007.
  11. ^ a b v Dunigan 2011, str. 93–94.
  12. ^ The Guardian & 8. jul 2001.
  13. ^ Woodward 2010, str. 432.
  14. ^ The New York Times & 13 oktobar 2002.
  15. ^ RTS & 3. septembar 2011.
  16. ^ Avant 2005, str. 104.
  17. ^ Jutarnji list & 20. avgust 2010.
  18. ^ RFE & 20. avgust 2010.
  19. ^ Bono 2003, str. 107.
  20. ^ Ramet 2006, str. 439.
  21. ^ a b Armatta 2010, str. 201–204.
  22. ^ Ahrens 2007, str. 160–166.
  23. ^ Galbraith 2006, str. 126.
  24. ^ Bideleux & Jeffries 2006, str. 205.
  25. ^ The New York Times, 2. maj 1995.
  26. ^ a b Goldstein 1999, str. 252–253.
  27. ^ Ramet 2006, str. 456.
  28. ^ The New York Times, 15. jul 1995.
  29. ^ a b Bjelajac & Žunec 2009, str. 254.
  30. ^ The New York Times, 31. jul 1995.
  31. ^ CIA 2002, str. 364–366.
  32. ^ Burg & Shoup 2000, str. 348.
  33. ^ Ahrens 2007, str. 171–173.
  34. ^ Nacional, 3. april 2005.
  35. ^ CIA 2002, str. 367.
  36. ^ Nacional, 24. maj 2005.
  37. ^ a b CIA 2002, str. 367–368.
  38. ^ Marijan 2007, str. 59.
  39. ^ a b v CIA 2002, str. 369–370.
  40. ^ a b Marijan 2007, str. 67–69.
  41. ^ Marijan 2007, str. 67.
  42. ^ Marijan 2007, str. 76.
  43. ^ a b CIA 2002, str. 369.
  44. ^ Marijan 2007, str. 81–82.
  45. ^ Marijan 2007, str. 100–101.
  46. ^ CIA 2002, str. 368.
  47. ^ Marijan 2007, str. 115.
  48. ^ Henriksen 2007, str. 104.
  49. ^ a b Thomas 2006, str. 55.
  50. ^ Index.hr, 5. avgust 2011.
  51. ^ Marijan 2007, str. 37–38.
  52. ^ a b v Marijan 2007, str. 67–116.
  53. ^ Sekulić 2000, str. 262.
  54. ^ a b CIA 2002, str. 368–369.
  55. ^ Ramet 2006, str. 451.
  56. ^ CIA 2002, str. 372–374.
  57. ^ CIA 2002, str. 370.
  58. ^ UNCRO.
  59. ^ Marijan 2007, str. 129.
  60. ^ Sekulić 2000, str. 173.
  61. ^ a b Marijan 2007, str. 70–72.
  62. ^ HRW 1996, str. 9.
  63. ^ Sekulić 2000, str. 265.
  64. ^ Sekulić 2000, str. 267.
  65. ^ CIA 2002, str. 371.
  66. ^ Marijan 2007, str. 76–77.
  67. ^ Marijan 2007, str. 82–84.
  68. ^ Marijan 2007, str. 92–93.
  69. ^ a b v Marijan 2007, str. 101–103.
  70. ^ Marijan 2007, str. 116–117.
  71. ^ Marijan 2007, str. 72–73.
  72. ^ Marijan 2007, str. 84–85.
  73. ^ Marijan 2007, str. 103–105.
  74. ^ Marijan 2007, str. 117.
  75. ^ Marijan 2007, str. 73.
  76. ^ Marijan 2007, str. 77–78.
  77. ^ CIA 2002, str. 372.
  78. ^ a b Marijan 2007, str. 86–87.
  79. ^ Marijan 2007, str. 96.
  80. ^ Marijan 2007, str. 95–96.
  81. ^ HRW 1996, str. 17.
  82. ^ a b v CIA 2002, str. 373–374.
  83. ^ Marijan 2007, str. 105–106.
  84. ^ a b Marijan 2007, str. 111.
  85. ^ Marijan 2007, str. 117–118.
  86. ^ a b Marijan 2007, str. 74.
  87. ^ a b Marijan 2007, str. 78.
  88. ^ Marijan 2007, str. 87–88.
  89. ^ Marijan 2007, str. 96–97.
  90. ^ Marijan 2007, str. 106–107.
  91. ^ Nova TV, 5. avgust 2011.
  92. ^ CIA 2002, str. 374.
  93. ^ Marijan 2007, str. 97.
  94. ^ a b Marijan 2007, str. 107.
  95. ^ Marijan 2007, str. 111–112.
  96. ^ Sporazum o predaji Kordunaškog korpusa SVK (na jeziku: hrvatski). 1995 — preko Vikizvornika. 
  97. ^ Marijan 2007, str. 98.
  98. ^ Marijan 2007, str. 108–109.
  99. ^ a b v g d đ Marijan 2007, str. 119–121.
  100. ^ NATO, 4. jul 1997.
  101. ^ Mueller 2000, notes 77 & 81.
  102. ^ a b UNSC, 23. avgust 1995, str. 3.
  103. ^ a b v UNSC, 23. avgust 1995, str. 6.
  104. ^ Marijan 2007, str. 128.
  105. ^ Balkan Insight, 7. avgust 2015.
  106. ^ a b HRW 1996, str. 14.
  107. ^ a b Marijan 2007, str. 124–126.
  108. ^ Marijan 2007, str. 125–126.
  109. ^ a b CIA 2002, str. 376.
  110. ^ a b CIA 2002, p. 418, n. 641.
  111. ^ CIA 2002, str. 379.
  112. ^ Marijan 2007, str. 127.
  113. ^ Marijan 2007, str. 125.
  114. ^ BBC News, 5. avgust 2005.
  115. ^ UNHCR, 20. jun 2001.
  116. ^ Narodne novine, 7. jul 1998.
  117. ^ a b Marijan 2007, str. 134.
  118. ^ a b HRW 1996, str. 13.
  119. ^ HRW 1996, str. 10.
  120. ^ Vreme & 10. avgust 2006.
  121. ^ The New York Times, 13. avgust 1995.
  122. ^ Thomas 1999, str. 239.
  123. ^ Goldman 1997, str. 372.
  124. ^ a b van Selm 2000, str. 4–5.
  125. ^ a b HRW 1996, str. 40.
  126. ^ Markotich 1996, str. 125.
  127. ^ The Guardian, 14. jun 1999.
  128. ^ The Baltimore Sun, 13. avgust 1995.
  129. ^ „SUDIJA RODRIGUES POTVRDIO OPTUŽNICU PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA ZA ZLOČINE POČINJENE U HRVATSKOJ”. www.icty.org (na jeziku: srpski). 09. 10. 2001. Pristupljeno 25. 11. 2017. 
  130. ^ a b Biondich 2004, str. 438.
  131. ^ a b Leutloff-Grandits 2006, str. 3–4.
  132. ^ a b HRW 18-7 2006, str. 1.
  133. ^ Department of State, 8. april 2011.
  134. ^ Večernji list, 19. jul 2010.
  135. ^ a b v ICTY, novembar 2012, str. 33.
  136. ^ HRW, mart 1999.
  137. ^ a b HRW, 1. januar 1999.
  138. ^ HRW 18-7 2006, str. 4–8.
  139. ^ Narodne novine, 27. septembar 1996.
  140. ^ Amnesty, 1. januar 2017, str. 131–133.
  141. ^ Schabas 2006, str. 3–4.
  142. ^ ICTY, 17. maj 2007.
  143. ^ ICTY, 21. maj 2001.
  144. ^ The New York Times, 12. mart 2008.
  145. ^ ICTY, 15. april 2011 (a).
  146. ^ ICTY, 16. novembar 2012.
  147. ^ ICTY, novembar 2012, str. 30–34.
  148. ^ The Guardian, 16. novembar 2012.
  149. ^ Sadat 2018, str. 403.
  150. ^ Huffman 2012, str. 1.
  151. ^ Decoeur 2012.
  152. ^ Borda 2013, str. 65–82.
  153. ^ The Direct and Indirect Approaches to Precedent in International Criminal Courts and Tribunals 2014.
  154. ^ Acquittal of Gotovina and Haradinaj 2014.
  155. ^ Pearl & Cooper 2002, str. 224.
  156. ^ Calic 2009, str. 129.
  157. ^ LeBor 2002, str. 229.
  158. ^ a b Mojzes 2011, str. 156.
  159. ^ Toal & Dahlman 2011, str. 133.
  160. ^ B92, 19. april 2011.
  161. ^ Hoare 2010, str. 111–136.
  162. ^ „Britain angry after US denies 'ethnic cleansing'. The Independent (na jeziku: engleski). 8. 8. 1995. Pristupljeno 6. 8. 2022. 
  163. ^ Gotovina Defence Final Trial Brief, 27. jul 2010, str. 96–99.
  164. ^ ICTY Transcript, 19. jun 2009, str. 18934, "The president of the republic said that he had consultations with him and that they agreed, that he had proposed—that he had put forward a proposal, and this was the opinion of the staff, that people should not be left to their own devices and at the mercy of whoever, that they should be removed from Krajina to Srb.".
  165. ^ a b BBC News, 3. februar 2015.
  166. ^ ICJ, 3. februar 2015, str. 4, 141, 142.
  167. ^ ICJ, 3. februar 2015, str. 131, 139.
  168. ^ ICJ, 3. februar 2015, str. 140–141.
  169. ^ ICJ, 3. februar 2015, str. 4, 132, 133.
  170. ^ RTS, 18. novembar 2012.
  171. ^ Deutsche Welle, 4. avgust 2011.
  172. ^ ICTY, 15. april 2011 (b), str. 30.
  173. ^ ABC News, 17. novembar 2012.
  174. ^ HRW 1996, p. 2, note 1.
  175. ^ HRW 1996, str. 19.
  176. ^ Blaskovich 1997, str. 96.
  177. ^ HRW 1996, str. 2.
  178. ^ Clark 2014, str. 130.
  179. ^ Večernji list, 27. novembar 2012.
  180. ^ B92, 21. novembar 2012.
  181. ^ Vladisavljevic, Anja; Stojanovic, Milica (5. 8. 2020). „Sudski dokumenti otkrivaju ulogu hrvatskih jedinica u ubistvima za vreme „Oluje. Balkan Insight (na jeziku: srpski). Pristupljeno 6. 8. 2022. 
  182. ^ a b CIA 2002, str. 374–377.
  183. ^ Dunigan 2011, str. 94.
  184. ^ Daalder 2000, str. 173.
  185. ^ Time, 11. septembar 1995.
  186. ^ Ramet & Matić 2007, str. 46.
  187. ^ The New York Times, 12. novembar 1995.
  188. ^ Ahrens 2007, str. 173.
  189. ^ a b v Ahrens 2007, str. 176–179.
  190. ^ a b Sadkovich 1998, str. 137.
  191. ^ Time, 14. avgust 1995.
  192. ^ Holbrooke 1999, str. 73.
  193. ^ Riley 2010, str. 214–215.
  194. ^ The Independent, 5. avgust 1995.
  195. ^ The Independent, 6. avgust 1995.
  196. ^ The Independent, 9. avgust 1995 (a).
  197. ^ Narodne novine, 7. avgust 1995.
  198. ^ Tanner 2001, str. 298.
  199. ^ Ured predsjednika Republike Hrvatske.
  200. ^ Tuđman, Franjo (26. 8. 1995). „Ured Predsjednika RH”. Ured predsjednika Republike Hrvatske (na jeziku: hrvatski). Arhivirano iz originala na datum 5. 12. 2013. Pristupljeno 7. 8. 2022. 
  201. ^ Nacional, 17. maj 2005.
  202. ^ „Objavljeni detalji optužnice za ratne zločine u "Oluji". B92. 22. 8. 2022. Pristupljeno 24. 8. 2022. 
  203. ^ „Beograd ima strašan argument”. B92. 22. 8. 2022. Pristupljeno 24. 8. 2022. 
  204. ^ „Zašto su hrvatski piloti izbegličku kolonu gađali raketama protiv žive sile”. Politika. Tanjug. 13. 10. 2022. Pristupljeno 16. 10. 2022. 
  205. ^ B92, 4. avgust 2012.
  206. ^ Politika, 4. avgust 2010.
  207. ^ HRT, 5. avgust 2012.
  208. ^ Žabec, Krešimir (2018-08-05). „U Kninu na proslavi Oluje nikad manje posjetitelja, sve je prošlo bez euforije, u kafićima razočarani: 'A kako će biti gužvi kada su svi u Irskoj'. Jutarnji list (na jeziku: hrvatski). Pristupljeno 2020-08-08. 
  209. ^ „Montenegrin Officer Slammed for Attending Croatian 'Storm' Ceremony”. Balkan Insight (na jeziku: engleski). 2018-08-06. Pristupljeno 2020-08-08. 
  210. ^ „"Ljudski izrod" - uvrede za atašea Crne Gore zbog Oluje”. Express (na jeziku: hrvatski). 2018-08-07. Pristupljeno 2020-08-08. 
  211. ^ Hina (2018-08-07). „Montenegro Defends Participation in Operation Storm Celebrations”. Total Croatia News (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2020-08-08. 
  212. ^ D. M.; Hina (2018-08-07). „Crna Gora brani nazočnost svojeg izaslanika na proslavi Oluje”. Hrvatska radiotelevizija (na jeziku: hrvatski). Pristupljeno 2020-08-08. 
  213. ^ „Plenković: Dolazak Miloševića u Knin vrlo korisna i dobra stvar”. Politika Online. 2. 8. 2022. Pristupljeno 7. 8. 2022. 
  214. ^ Vuković, Rozita (2020-08-01). „Nakon 25 godina došlo je do prekretnice za Srbe u Hrvatskoj: 'Moramo iskazati počast svim žrtvama'. Jutarnji list (na jeziku: hrvatski). Pristupljeno 2020-08-07. 
  215. ^ „Pupovac: Boris Milošević zaslužuje podršku svih - i u Hrvatskoj i izvan nje”. N1 Hrvatska (na jeziku: hrvatski). 2020-08-03. Arhivirano iz originala na datum 06. 08. 2020. Pristupljeno 2020-08-07. 
  216. ^ Hina (2020-08-05). „Škoro: Nema razloga ni za kakvo pomirenje, a u Kninu ima više policije i vojske nego naroda”. Jutarnji list (na jeziku: hrvatski). Pristupljeno 2020-08-07. 
  217. ^ a b Vladisavljević, Anja; Stojanović, Milica (2020-08-05). „25. godišnjica „Oluje“ u Srbiji obeležena komemoracijom, a u Hrvatskoj proslavom”. Balkan Insight. Pristupljeno 2020-08-07. 
  218. ^ „Croatia marks 25 years since war with tolerance message”. Al Jazeera. 2020-08-05. Pristupljeno 2020-08-07. 
  219. ^ Hina (2020-08-05). „Gotovina komentirao HOS-ovce u Kninu: 'U svemu pa i u slobodi postoji disciplina'. rtl.hr (na jeziku: hrvatski). Pristupljeno 2020-08-07. 

Literatura

Spoljašnje veze