Bosna i Hercegovina

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu


Koordinate: 44° SGŠ, 18° IGD

Za druge upotrebe, pogledajte Bosna i Hercegovina (višeznačna odrednica).
Bosna i Hercegovina
Flag of Bosnia and Herzegovina.svg
Coat of arms of Bosnia and Herzegovina.svg

Krilatica:
nema
Himna:
Državna himna Bosne i Hercegovine
(Intermeco)
{{{alt}}}
Glavni grad Sarajevo[1]
43°52′N 18°25′E / 43.867° SGŠ; 18.417° IGD / 43.867; 18.417
Najveći grad Sarajevo
Službeni jezik nema (dejure)
bošnjački
srpski
hrvatski (defakto)[n. 1]
Vladavina
Oblik države parlamentarna ustavna, federalna, demokratska republika[2]
 — Visoki predstavnik Valentin Incko[n. 2]
 — Predsjedavajući predsjedništva
Bakir Izetbegović[n. 3]
 — Članovi predsjedništva Mladen Ivanić[n. 4]
Dragan Čović[n. 5]
 — Predsjedavajući Savjeta ministara
Denis Zvizdić
Zakonodavna vlast Parlamentarna skupština
 — Gornji dom Dom naroda
 — Donji dom Predstavnički dom
Istorija
Nezavisnost
 — Zasjedanje ZAVNOBiH-a
25. novembar 1943.
 — Nezavisnost od SFR Jugoslavije
1. mart 1992.
 — Priznavanje[n. 6] 6. april 1992.
Geografija
Površina
 — ukupno 51.209,2 km2(125)[3]
 — voda (%) 2,38 %
Stanovništvo
 — 2013. 3.531.159(130)[4]
 — gustina 68,9/km2(139)[4]
Ekonomija
BDP / PKM ≈ 2015
 — ukupno 38,08 milijardi dolara(113)[2]
 — po glavi stanovnika
9.800 dolara(108)[2]
PHR (2014) Rast 0,733(85)[5] — visok
Valuta Konvertibilna marka[6]
 — stoti deo valute Фенинг[6]
 — kod valute BAM
Ostale informacije
Vremenska zona UTC +1
Internet domen ‍.ba‍
Pozivni broj +387
Format datuma
  • [d]d. [m]m. gggg.
  • (d)d. mes. gggg.
  • (d)d. mesec gggg. (CE)
Vozi se na desnoj strani
Registarske tablice BIH
ISO 3166-1 alfa 2 BA
ISO 3166-1 alfa 3 BIH

  1. U entitetu Republika Srpska, nazivi jezika su jezik bošnjačkog naroda, jezik srpskog naroda i jezik hrvatskog naroda, redom.
  2. Nije član vlade; visoki predstavnik je međunarodni civilni nadglednik provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma sa autoritetom da otpusti izabrane i neizabrane zvaničnike te da donosi zakone.
  3. Predsjedavajući trenutnog predsjedništva (Bošnjak).
  4. Član trenutnog predsjedništva (Srbin).
  5. Član trenutnog predsjedništva (Hrvat).
  6. Vijeće za implementaciju mira, Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Policijska misija Evropske unije u Bosni i Hercegovini i EUFOR Altea

Bosna i Hercegovina je država u jugoistočnoj Evropi,[7] na Balkanskom poluostrvu. Pretežno je planinska zemlja. Zauzima površinu od 51.209,2 km2.[3] Na sjeveru, zapadu i jugu se graniči sa Hrvatskom, na jugoistoku sa Crnom Gorom, a na istoku sa Srbijom; kod Neuma — dužinom obale od 21,2 km[8] — izlazi na Jadransko more. Glavni grad države je Sarajevo.

Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, dok Brčko Distrikt ima poseban status. Tri najbrojnija naroda su Bošnjaci, Srbi i Hrvati; oni su konstitutivni na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Uz konstitutivne narode, Bosna i Hercegovina je zemlja i brojnih nacionalnih manjina poput Roma, Jevreja, Crnogoraca, Slovenaca, Ukrajinaca i drugih zajednica. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, Bosna i Hercegovina ima 3.531.159 stanovnika.[4]

SR Bosna i Hercegovina je bila jedna od šest republika SFR Jugoslavije. Po raspadu Jugoslavije, u državi je izbio rat; završen je 14. decembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Naziv

Višečlani naziv Bosna i Hercegovina potiče od naziva dviju geografskih oblasti (oblast Bosna i oblast Hercegovina), čija su imena preuzeta istovjetno tj. upotrebljena u imenu države neizmjenjena i povezana veznikom i. Počinje se upotrebljavati nakon što je Austrougarska, na osnovu odluka Berlinskog kongresa (1878), anketirala osmanski Bosanski pašaluk (izuzev Novopazarskog sandžaka) i od njega stvorila jedinstveno upravno područje — kondominijum Bosnu i Hercegovinu.

Od završetka Prvog svjetskog rata do završetka Drugog svjetskog rata, država nije postojala kao cjelovita jedinica. Višečlani naziv se ponovno počeo koristiti nakon proglašenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije (1946) u kojoj je Narodna Republika Bosna i Hercegovina bila jedna od federalnih jedinica. Donošenjem novog jugoslovenskog ustava (1963), preimenovana je u Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Višečlani naziv se upotrebljavao i kod Republike Bosne i Hercegovine, koju su 15. oktobra 1991. godine neustavno proglasili muslimanski i hrvatski poslanici. Poslije ovoga, srpski poslanici su — 24. oktobra 1991. godine — stvorili posebnu skupštinu pod nazivom Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ona je 9. januara 1992. proglasila Republiku Srpsku Bosnu i Hercegovinu, a 28. februara iste godine donesen je i Ustav Republike Srpske Bosne i Hercegovine.

Trenutno, višečlani naziv službeno se upotrebljava za tzv. „dejtonsku” Bosnu i Hercegovinu i „vašingtonsku” Federaciju Bosne i Hercegovine.

Geografija

Fizička mapa Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina je smještena na jugoistoku Evrope, u zapadnom dijelu Balkana. Njena ukupna površina iznosi 51.209,2 km2 (od toga je 51.197 km2 kopno, a 12,2 km2 more).[3] Graniči sa Hrvatskom na sjeveru, zapadu i jugu (ukupna dužina granice: 932 km), sa Srbijom na istoku (ukupna dužina granice: 312 km) i Crnom Gorom na jugositoku (ukupna dužina granice: 215 km). Kod Neuma, Bosna i Hercegovina izlazi na Jadransko more, u dužini od 21,2 km.[8] Granice Bosne i Hercegovine uglavnom su prirodnog porijekla i većinskim dijelom ih čine rijeke Drina, Sava i Una, kao i planina Dinara na jugozapadu zemlje.

Krajnje tačke Bosne i Hercegovine su:

Bosna i Hercegovina se sastoji od dvije geografske i istorijske cjeline: većeg bosanskog dijela na sjeveru (oko 42.000 km2) i manjeg hecegovačkog na jugu. Bosna je većinom planinska, a isto se odnosi i na Hercegovinu, s tim da je razlika u karakterima tla. Bosna je naseljenija i bogatija šumama i obradivim zemljištem, dok je Hercegovina krševitija.

Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine

Na sjeveru se planinsko područje spušta u lagano-brežuljkasto područje Posavine, odnosno dalje pretvara u Panonsku niziju. Oblast Semberije, između planine Majevice i rijeka Save i Drine, predstavlja glavnu žitnicu Bosne i Hercegovine.

Dinarski dijelovi Bosne prostiru se od zapada ka istoku. Hercegovinu čine planinska (visoka) i jadranska (niska) Hercegovina, koja užim pojasom kod Neuma i na poluostrvu Klek izbija i na Jadransko more. Značajna su i polja, odnosno zaravni, koje se pružaju duž najvećih bosanskohercegovačkih rijeka (Una, Vrbas, Bosna, Drina), od juga ka sjeveru, odnosno u slučaju Neretve većim dijelom od sjevera ka jugu, a poseban oblik u krajoliku čine prostrana kraška polja na jugozapadu, jugu i jugoistoku zemlje (Livanjsko polje, Duvanjsko polje, Popovo polje).

Oko 42 % površine Bosne i Hercegovine čini poljoprivredno zemljište, a samo 30 % zemlje je obradivo; ostatak je poljoprivredno gotovo pa neiskorišćen.[10] Polovinu površine Bosne i Hercegovine pokrivaju šume. U prirodne resurse zemlje ubrajaju se ugalj, željezo, boksit, mangan, bakar, hrom, cink, a svakako i drvo i znatne vodene mase. Najviši vrh Bosne i Hercegovine je planina Maglić (2.386 m), dok je najniži dio zemlje na nivou mora. Rijetki zemljotresi i poplave čine jedinu ozbiljniju prirodnu opasnost u Bosni i Hercegovini. Među najvažnije ekološke probleme spadaju zagađenost vazduha iz industijskih postrojenja, zagađenost prostora zbog nedostatka opšte kulture i ekološke svijesti, te veliko krčenje šuma.[11]

Klima

Satelitski snimak Bosne i Hercegovine

Klima Bosne i Hercegovine većim je dijelom umjerenokontinentalna, sa toplim ljetima i hladnim zimama. U dijelovima u kojima vlada ova klima, najtoplija područja su na sjeveroistoku, dok srednje temperature opadaju prema jugozapadu, idući dolinama rijeka prema srednjem pojasu. Godišnje količine padavina kreću se od 700 L/m2 do 1.100 L/m2.[12]

U srednjem i istočnom dijelu Bosne i Hercegovine nalaze se visoke planine Vlašić, Čvrsnica, Prenj, Trebević, Jahorina, Igman, Bjelašnica i Treskavica. Područja s velikom nadmorskom visinom imaju kratka hladna ljeta i duge oštre zime.

Primorje i južni dio zemlje, zbog blizine Jadranskog mora, pod uticajem su sredozemne klime. Srednje januarske temperature su relativno visoke (od 4 °C do 8 °C), dok su ljeta suva i topla (maksimalne temperature od 40 °C do 45 °C). Srednja godišnja količina padavina kreće se između 1.000 L/m2 i 2.300 L/m2, dok srednje godišnje temperature obično bivaju u intervalu od 12 °C do 16 °C.[12] Snijeg je u ovom podneblju rijetka pojava. Klima u ovom, južnom delu zemlje, pogodna je za uzgajanje vinove loze, mandarina, limuna, maslina, narandži itd.

Vode

Između ostalog, postoji sedam važnijih rijeka u Bosni i Hercegovini. Te rijeke i još neke od većih rijeka su:

U Bosni i Hercegovini nema velikih prirodnih jezera. Najveće jezero u državi je Buško blato kod Tomislavgrada, a za njim slijede Bilećko jezero, Modračko, Ramsko, Jablaničko i jezero Perućac.

Nacionalni parkovi i parkovi prirode

Parkovi u Bosni i Hercegovini

U Bosni i Hercegovini postoje tri nacionalna parka i dva parka prirode:

Ime Osnovan Veličina (ha) Slika
Nacionalni park Sutjeska 1965. 17.300 Perucica Sutjeska.JPG
Nacionalni park Kozara 1967. 3.400 KozarackiKamen.jpg
Nacionalni park Una 2008. 19.800 Ušće Unca u Unu
Park prirode Hutovo blato 1995. 74.110 Hutovo Blato.jpg
Park prirode Blidinje 1995. 600 Blidinjsko jezero (23 ha, hl. max. 3,5 m) z Maleho Vranu.jpg
Park prirode Bardača 1965. 30.210 Bardača.jpg

Priroda

Bosna i Hercegovina je izuzetno bogata raznovrsnim biljnim i životinjskim svijetom. Biosfera BiH ima tu pogodnost da je zemlja relativno rijetko naseljena i da postoje potpuno nenaseljene oblasti. Oko polovina površine BiH je pod šumom, a posebno njene planine. Zbog ograničene pristupačnosti, svijet prirode je malo ugrožen, a staništa rijetkih biljaka i životinja očuvana. U BiH žive mnoge životinje koje su izumrle u drugim dijelovima Evrope.

Flora

U Bosni i Hercegovini, mnoge rijetke biljke rastu na visokim nadmorskim visinama. U Nacionalnom parku Sutjeska, nalazi se prašuma Perućica — jedna od najvećih od onih koje su se do dan-danas održale. U području Dinarskih planina, niskom zonom se smatraju predjeli nadmorske visine od 500 metara do 1.000 metara. Za ovu zonu tipične su šume hrasta i bukve. Na visinama od oko 1.500 metara rastu šume bukvi, smrče, jele i bora. Borovi su prisutni na skoro svim planimama. Mješavina svih ovih vrsta drveća javlja se još na nižim visinama i nastavlja u višim. U ovom slučaju govorimo o takozvanom području ilirske flore.

Na svim područjima na visokoj nadmorskoj visini nalaze se planinske biljne vrste poput anemona, timijana i valerijane. Pored ovih vrsta, tu je i klasično alpsko rastinje. Posebnost BiH su doline nastale rušenjem pećina, u kojima su prisutne biljke karakteristične za hladnija planinska područja, dok na njihovim rubovima rastu mediteranske biljke. Dobar primjer flore BiH je planina Bjelašnica kod Sarajeva. U podnožju planine javljaju se raznovrsni lišćari poput hrastova, hrastova kitnjaka, glogova i crnih bukvi. U višim predjelima preovladavaju mješovite šume bukvi i jela.

Orasi su rasprostranjeni u nižim zonama jugoistočne Evrope. Na visokim planinama rastu čempresi koji su neobično otporni na niske temperature. U proljeće, na livadama se javlja veliki broj cvjetova. Tipični predstavnici vrsta su: ljubičica, lincura, narcis, kamilica, sremuš, jagorčevina itd. Mnoge rijetke vrste prisutne su u Bosni i Hercegovini, kao na primjer gljiva Ustilago bosniaca[13] i orhideja Orchis bosniaca[14] na Prokoškom jezeru. Neki tipovi tla bogati krečnjakom nude idealne uslove za rast orhideja, recimo vrste crvena naglavica (lat. Cephalanthera rubra) ili vimenjak (lat. Platanthera chlorantha). Usljed tople klime, u ovom regionu rastu ljiljani. Tu su i rijetke vrste iz porodice tulipana, kao što su Tulipa biflora, rasprostranjena od Hrvatske do Albanije, ili Tulipa orphanidea, koja je rijetkost i koja opstaje samo zahvaljujući izolaciji.[14]

U Bosni i Hercegovini postoji značajan broj endemskih vrsta. Bosanski ljiljan je endemska vrsta iz središnje Bosne koja raste na krečnjačkom tlu. Dugo se smatralo da je ova vrsta varijetet pirinejskog ljiljana ili halkedonskog ljiljana. Međutim, molekularno-genetičkom analizom utvrđeno je da je ova vrsta srodna kranjskim ljiljanima.[14]

Fauna

Pojedine životinje koje su istrebljene širom Evrope održale su se u Bosni i Hercegovini; to su, na primjer, neki vukovi, mrki medvjedi ili veliki tetrijebi. Neke vrste životinja razvile su se autohtono (nezavisno od životinja u drugim regijama).

Na kratkoj morskoj obali nailazi se na uobičajene riblje vrste Jadranskog mora. Ribe planinskih rijeka i potoka naročito su interesantne; u čistim planinskim jezerima očuvane su ugrožene riblje vrste. U rezervatu Hutovo blato žive jegulje. Hutovo blato je park prirode kojem pripadaju mnoge bare i močvare. Tu se mogu posmatrati i brojne druge životinjske vrste, poput rakova.

Zmije koje žive u BiH su velikim dijelom otrovnice. Karakterističan primjer za otrovnice su šarke i poskoci, a za neotrovne zmije smukovi.[15] Ove vrste raširene su u cijeloj jugoistočnoj Evropi. Od ostalih gmizavaca česti su gušteri.

Izuzetno bogat svijet ptica očuvan je u bosanskohercegovačim planinama. Zelena žuna živi u listopadnim šumama, a crna žuna u četinarskim. Lešinari su prisutni na mnogim planinama. Od ptica grabljivica tu su suri orlovi (karakteristični za planine i krajeve blizu mora) te sokolovi vjetruške (rasprostranjeni u cijeloj zemlji). Planinski sokolovi žive u području Hercegovine.

Najveća životinja BiH je ugrožena vrsta mrkih medvjeda.

Istorija

Praistorija

Vaza iz naselja Butmir kod Sarajeva

Paleolit u Bosni i Hercegovini obilježen je najstarijim paleolitskim spomenikom u jugositočnoj Evropi, gravurom u pećini Badanj kod Stoca (u Hercegovini). Najljepša gravura je Konj napadnut strijelama, sačuvana u fragmentima, koja datira iz perioda od 14.000 p. n. e. — 12.000 p. n. e.

Tokom vremena kada su se neolitske kulture pojavile u Bosni i Hercegovini, postojale su interesantne mješavine mediteranskih i panonskih kultura. Hercegovina je bila pod uticajem impreso keramike iz zapadnog Sredozemlja, što se može vidjeti u Zelenoj pećini kod Mostara, Čairi kod Stoca, Lisičićima kod Konjica i Peć Mlini kod Gruda. Ljudi su tada živjeli u pećinama ili u jednostavnim naseljima na vrhovima brežuljaka. U gornjem toku rijeke Bosne i u sjeveroistočnim dijelovima Bosne (Obra I kod Kaknja), ljudi su živjeli u drvenim kućama sagrađenim na rijekama. U ovoj kulturi može se vidjeti uticaj jadranskih kultura na jugu i starčevačke kulture na sjeveroistoku. Izvorni izraz ove kulture su keramički pehari na četiri noge, zvani ritoni. Isti ovakvi objekti mogu se pronaći u danilskoj kulturi na hrvatskom primorju. Zbog ovih objekata, kakanjska kultura smatra se dijelom šireg kruga neolitskih populacija koje su poštovale kult životne sole (od sjeverne Italije, Dalmacije i Epira, sve do Egejskog mora).

Butmirska kultura iz okoline Sarajeva je drugačija, sa fino uglačanom keramikom i različitim gemetrijskim ukrasima (često spiralama). Figure iz Butmira su jedinstvene skulpture oblikovane rukom. Naselja su zemuničkog tipa. Sahranjivanje je bilo u okviru naselja, u zgrčenom položaju ili opruženom, na leđima.

Antički period

Zidine antičkog Daorsona, u Ošanićima kraj Stoca; iz 3. vijeka p. n. e.

Početkom bronzanog doba, neolitsko stanovništvo su zamijenila ratobornija indoevropska plemena Ilira. Keltske seobe u 4. i 3. vijeku p. n. e., potisnule su mnoga ilirska plemena iz njihovih bivših zemalja, ali su se takođe neka keltska i ilirska plemena pomiješala. Konkretni istorijski dokazi za ovaj period su oskudni, ali se čini da je ovaj region bio naseljen raznim narodima koji su pričali različite jezike. Ratovi između Ilira i Rimljana počeli su 229. p. n. e., ali Rim nije završio osvajanje regiona sve do propasti Batonovog ustanka, 9. godine n. e. U antičkom periodu, rimsko stanovništvo iz svih dijelova carstva naseljavano je među Ilire.

Ova oblast je u početku bila dio Ilirije, sve do rimskog osvajanja. Nakon podjele Rimskog carstva između 337. i 395. godine, provincije Dalmacija i Panonija postale su dio Zapadnog rimskog carstva. Neki tvrde da su ovaj region osvojili Ostrogoti 455. godine. Oblast je kasnije dospjela u posjed Alana i Huna. U 6. vijeku, vizantijski car Justinijan I osvojio je ovu oblast. Sloveni, narod koji je došao iz istočne Evrope, pokorili su Avare u 6. vijeku.

Kneževina Srbija (srednji vek)

Srpske zemlje u 10. vijeku

Po dolasku Slovena na Balkansko poluostrvo, Srbi su formirali nekoliko međusobno povezanih kneževina, a to su: Srbija (Raška i Bosna), Travunija, Zahumlje, Neretva (Paganija) i Duklja). Granica prve Srbije išla je od rijeke Une na zapadu, do rijeke Iskre na istoku.[16]

U njoj su se nalazili utvrđeni gradovi:

U okviru župe Bosna bili su to:

  • Katera (tj. Kotor ili Kotorac, nesigurna lokacija)[n. 1]
  • Desnik (tj. Sutjeska na Trstivnici)

Srednjovjekovna Bosna

Današnje znanje o političkoj situaciji na zapadnom Balkanu tokom ranog srednjeg vijeka nepovezano je i zbunjujuće. Nakon svog dolasaka, Sloveni su sa sobom donijeli plemensko društveno uređenje, koje se raspalo i utabalo put ka feudalizmu tek nakon franačkog prodora u ovu ovlast krajem 9. vijeka. To je takođe i vrijeme kada su Južni Sloveni pokršteni. Bosna je, zbog geografskog položaja i terena, vjerovatno bila jedna od posljednjih oblasti u kojima je izvršen ovaj proces, koji je vjerovatno poticao iz gradova na dalmatinskoj obali.

Bosna se opisana pridjevom srednjovjekovni počinje pominjati od 958. godine. Srpske i hrvatske kneževine su podijelile Bosnu u 9. i 10. vijeku; za vrijeme kneza Časlava i dukljanskog kralja Bodina, Bosna se našla u sastavu jedinstvene srpske države, a u međuvremenu Bosnom je ovladao i hrvatski kralj Mihailo Krešimir II. Kasnije političke okolnosti su dovele do toga da se za ovu oblast nadmeću Ugarska i Vizantija. Nakon još jedne promjene odnosa moći početkom 12. vijeka, Bosna se našla izvan kontrole obiju zemalja i nastala je posebna država pod vlašću lokalnih banova.[17]

Stećci su rasuti nadgrobni spomenici po cijeloj BiH

Prvi značajni vladar Bosne, Kulin ban, vladao je tokom skoro tri decenije mira i stabilnosti, tokom kojih je ojačao privredu države preko sporazuma sa Dubrovnikom i Venecijom. Njegova vladavina je takođe označila i početak sporova oko Crkve bosanske, domaće hrišćanske vjere koju su već tada heretičkom smatrale i zapadna — Rimokatolička — i istočna — Pravoslavna crkva. Kao odgovor na ugarske pokušaje da iskoriste pitanje crkve kao način da povrate suverenitet nad Bosnom, ban Kulin je održao sastanak sa domaćim crkvenim vođama da se odrekne hereze i prihvati katoličanstvo (1203). Ova izjava je bila samo formalnog karaktera, jer su poglavari Crkve bosanske, uprkos potpisanoj izjavi, i dalje zadržali svoju vjeru. Ugarske ambicije nisu se promijenile dugo nakon Kulinove smrti 1204. godine, a prestale su tek nakon neuspješnog vojnog pohoda 1254. godine.

  Bosna u 10. vijeku

  Bosanska država tokom vladavine Kulina bana (1180—1204)

  Bosanska država tokom vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića (1353—1391)

  Granice bosanske države u drugoj polovini 15. vijeka

  Bosna i Hercegovina u drugoj polovini 19. vijeka


Istorija Bosne od tada do početka 14. vijeka obilježena je borbom za vlast između porodica Šubić i Kotromanić. Ovaj sukob se okončao 1322. godine, kada je Stefan II Kotromanić postao ban. Do svoje smrti 1353, on je uspio da Bosni pripoji teritorije na sjeveru i zapadu, kao i Zahumlje i veći dio Dalmacije. Njega je naslijedio njegov nećak Tvrtko I Kotromanić, koji je nakon duge borbe sa plemstvom i unutarporodičnim borbama, uspio da stekne punu kontrolu nad državom, i to 1367. godine. Tvrtko se 26. oktobra 1377. krunisao za kralja Srba, Bosne, Pomorja i zapadnih strana.[17]

Ipak, nakon njegove smrti 1391, Bosna je upala u dug period opadanja moći. Stefan Vukčić Kosača se 1448. godine osamostaljuje u Humu i proglašava hercegom od svetoga Save. Osmansko carstvo je već počelo sa osvajanjem Evrope i predstavljalo je veliku opasnost po Balkan tokom prve polovine 15. vijeka. Konačno, nakon decenija političkih i društvenih nestabilnosti, Bosna je pala pod osmansku vlast 1463. godine, Hercegovina 1482. godine, dok je Kraljevina Bosna — koju su obnovili Mađari — konačno pala pod osmansku vlast 1527. godine.

Osmanski period

Osmansko osvajanje Bosne označilo je novu eru u istoriji države i uvelo je drastične promjene u političkoj i kulturnoj mapi regiona. Iako je Kraljevstvo Bosna uništeno, a veliki dio njegovog najvišeg plemstva pogubljen, Osmanlije su dozvolile očuvanje bosanskog identiteta integrišući državu kao sastavnu provinciju Osmanskog carstva, s njenim istorijskim imenom i teritorijalnom cjelovitošću (to je bio jedinstven slučaj među porobljenim državama na Balkanu). U okviru ovog Bosanskog sandžaka (na kraju vilajeta), Osmanlije su uvele brojne ključne promjene u društveno-političkoj upravi nad ovom teritorijom, uključujući novi sistem zemljoposjedništva, reorganizaciju administrativnih jedinica i kompleksan sistem društvenog raslojavanja po klasnoj i religijskoj pripadnosti.

Četvorovjekovna osmanska uprava je takođe imala drastičan uticaj na sastav stanovništva, koji se mijenjao nekoliko puta (kao posljedica osmanskih osvajanja, čestih ratova sa evropskim silama, seoba i epidemija). Domaće hrišćansko stanovništvo bilo je pogođeno dankom u krvi, odnosno prisilnim odvođenjem djece u janjičare, specijalne osmanske vojne odrede. U Bosni je jedan dio domaćeg stanovništva primio islam da bi izbjegao robovski status namijenjen hrišćanima, da bi zaštitio potomstvo i imovinu od otimanja (sefardski Jevreji su stigli pošto su bili protjerani iz Španije u 15. vijek), a i sami religijski obredi u islamu bili su slični onima koje su praktikovali bogumili. Bosanskohercegovačke hrišćanske zajednice su takođe doživjele velike promjene. Bosanski franjevci (i cjelokupno katoličko stanovništvo) bilo je zaštićeno zvaničnim carskim dekretom. Pravoslavno stanovništvo u Bosni (u početku vezano za Hercegovinu i Podrinje), proširilo se po cijeloj zemlji tokom ovog perioda i doživjelo relativan napredak u 19. vijeku. U međuvremenu, heretička Crkva bosanska prestala je da postoji.

Dok je Osmansko carstvo napredovalo i širilo se u središnju Evropu, Bosna je bila pošteđena situacije da bude pogranična provincija, i doživjela je dug period blagostanja i napretka. Osnovani su brojni gradovi (poput Sarajeva i Mostara), koji su izrasli u važne regionalne centre trgovine i građanske kulture. U ovim gradovima, brojni sultani i paše finansirali su izgradnju mnogih važnih građevina islamske arhitekture (kao što su Stari most u Mostaru i Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu). Veliki broj ljudi porijeklom iz Bosne igrao je važnu ulogu u kulturnoj i političkoj istoriji Osmanskog carstva u ovom periodu. Vojnici iz Bosne činili su veliki dio osmanske vojske u bitkama na Krbavi i Mohaču (dvije velike osmanske pobjede), dok su se mnogi drugi progurali kroz redove osmanske vojne birokratije i tako zauzeli najviše položaje u carstvu, među kojima su položaji admirala, generala i velikih vezira. Mnogi su ostavili veliki trag i na otomansku kulturu kao mistici, derviši, učenjaci i slavljeni pjesnici na bošnjačkom, turskom, arapskom i persijskom jeziku.

Međutim, krajem 17. vijeka, osmanski vojni neuspjesi odrazili su se i na Bosnu i Hercegovinu, a kao posljedica Velikog bečkog rata i Karlovačkog mira iz 1699. godine, Bosna je postala najzapadnija osmanska provincija. Sljedećih sto godina obilježili su dalji osmanski vojni neuspjesi, brojni ustanci u Bosni i nekoliko pojava kuge. Portini napori da modernizuje tursku državu nailazili su na veoma veliki otpor u Bosni, gdje su se lokalni zemljoposjednici odupirali da ne bi izgubili mnogo toga kroz predložene reforme. Ovo, kao i nezadovoljstvo usljed političkih ustupaka susjednim hrišćanskim zemljama na istoku, kulminiralo je neuspješnim ustankom Husein-kapetana Gradaščevića 1831. godine. Povezane bune su gušene sve do 1850. godine, ali stanje je nastavilo da se pogoršava.

Kasniji nemiri zbog zemlje izazvali su ustanak hrišćana u Bosni i Hercegovini 1875. godine. Ustanak se brzo proširio, pa se u njega uključilo i nekoliko drugih država i velikih sila, koje su primorale Osmansko carstvo da prepusti upravljanje Bosnom i Hercegovinom Austrougarskoj monarhiji, na 30 godina a prema odredbama Berlinskog kongresa iz 1878. godine.

Austrougarska okupacija

Iako je austrougarska okupaciona vlast brzo ugušila početni oružani otpor nakon preuzimanja Bosne i Hercegovine, tenzije su ostale u nekim dijelovima zemlje (naročito u Hercegovini), a dogodilo se i masovno iseljavanje muslimanskog stanovništva u krajeve koje je kontrolisalo Osmansko carstvo. Stanje relativne stabilnosti je uskoro dostignuto, pa su austrougarske vlasti bile u mogućnosti da izvrše brojne društvene i administrativne reforme, s ciljem uspostavljanja stabilnog političkog modela u Bosni i Hercegovini koji će pomoći u iščezavanju tada već uveliko proširenog nacionalizma među Južnim Slovenima. Zato su Austrougari uradili mnogo na kodifikovanju zakona, uvođenju novih političkih praksi i — generalno govoreći — modernizaciji.

Tokom austrougarske uprave, unutrašnja podjela Bosne i Hercegovine je sačuvana, ali su njene institucije unaprijeđene. Donjotuzlanski, Banjalučki, Bihaćki, Sarajevski, Mostarski i Travnički okruzi formirali su regionalnu vladu i postojali sve do 1922. godine.

Principov most (danas Latinski most), lokacija atentata u Sarajevu

Iako je ekonomski bila relativno uspješna, politika Austrougarske (koja se zasnivala na promovisanju ideje o jedinstvenoj multikonfesionalnoj bosanskoj naciji i koja je odgovarala muslimanskom stanovništvu; njen čelni zastupnik je bio upravnik Bosne i Hercegovine i ministar finansija Benjamin Kalaj) nije uspjela da zauzda rastući nacionalizam. Koncepti hrvatskih i srpskih nacionalnih država su se već bili proširili među bosanskohercegovačkim katoličkim i pravoslavnim stanovništvom iz susjedne austrougarske provincije Hrvatske i Kraljevine Srbije polovinom 19. vijeka, što nije dopuštalo šire prihvatanje ideje o jedinstvenoj bosanskoj naciji. Do početka Prvog svjetskog rata, nacionalizam je bio sastavni dio politike u Bosni i Hercegovini, sa nacionalnim političkim partijama koje su radile uglavnom za interese svojih religijskih a samim tim i narodnih zajednica.

Ideja o zajedničkoj državi Južnih Slovena postala je popularna politička ideologija i u Bosni i Hercegovini. Odluka austrougarske vlade da anektira Bosnu i Hercegovinu 1908. godine, doprinijela je shvatanju o nužnosti ideje među narodima Bosne i Hercegovine. Ove političke napetosti kulminirale su 28. juna 1914. kada je Gavrilo Princip, član organizacije Mlada Bosna, u Sarajevu ubio prijestolonasljednika austrougarskog trona, nadvojvodu Franca Ferdinanda, i smrtno ranio njegovu suprugu Sofiju, za što se kasnije ispostavilo da je događaj koji je poslužio kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Iako se stanovništvo Bosne i Hercegovine borilo u ratu u vojskama zaraćenih strana, sama Bosna i Hercegovina je prošla kroz rat bez relativno velike štete.

Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji

Nakon austrougarskog poraza u ratu, Vijeće narodnih prvaka i poslanika — 28. novembra 1918. godine — donijelo je odluku o ujedinjenju Bosne i Hercegovine sa Kraljevinom Srbijom, koja je prerasla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Politički život u Bosni u ovom periodu obilježili su socijalni i ekonomski nemiri oko preraspodjele zemlje te osnivanje nekoliko političkih partija koje su često stupale u različite koalicije sa raznim partijama iz drugih dijelova kraljevine. Dominantan ideološki sukob u jugoslovenskoj državi, između hrvatske težnje za regionalizacijom i srpske težnje za centralizacijom, različito je uticao na tri glavne etničke grupe u Bosni i Hercegovini. Bosanski muslimani nisu imali status naroda u kraljevini. Iako je početna podjela kraljevine na 33 oblasti izbrisala tradicionalne geografske entitete, naporima političara Mehmeda Spahe postignuto je da se 6 oblasti koje su činile Bosnu i Hercegovinu podudaraju sa 6 sandžaka iz osmanskog perioda.[18]

Šestojanuarska diktatura iz 1929. godine donijela je novu administrativnu podjelu države na banovine, čija je svrha bila da se obrišu istorijske i etničke linije. Srpsko-hrvatski sukobi o uređenju države okončali su se sporazumom Cvetković—Maček kojim je 1939. godine osnovana Banovina Hrvatska, koja je obuhvatala značajne dijelove današnje BiH. Ipak, spoljašnje političke prilike primorale su jugoslovenske političare da obrate pažnju na sve veću opasnost koju je predstavljala Hitlerova nacistička Njemačka. Nakon pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu i državnog udara 27. marta 1941. godine kojom je zbačena vlada, Jugoslaviju su Sile Osovine konačno napale — 6. aprila 1941. godine.

Nakon okupacije Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, cjelokupna teritorija Bosne i Hercegovine pripala je Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ustaška uprava nad Bosnom dovela je do progona i genocida Srba, Jevreja i Roma. Zbog toga je većina stanovništva Bosne i Hercegovine stupala u redove komunističkih partizana, a određen broj pravoslavnog stanovništva (većinom Srba) borio se i na strani četnika. Veliki vojni uspjesi ipak su ubijedili saveznike da politički i vojno podrže partizane.

Od 1941. godine, jugoslovenski komunisti na čelu sa Josipom Brozom Titom, organizovali su višenacionalni pokret koji se borio protiv stranih okupatora i osvajača, fašista, nacista i domaćih izdajnika. Krajem novembra 1943. godine, Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije održalo je zasjedanje u Jajcu, na kojem je odlučeno da se nova Jugoslavija uspostavi kao federacija sa šest republika, od kojih bi jedna bila i Bosna i Hercegovina u svojim granicama iz perioda austrougarske okupacije. Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. godine ozvaničio je ovu odluku.

Zbog svog centralnog položaja u jugoslovenskoj federaciji, poslijeratna Bosna i Hercegovina strateški je odabrana kao baza za razvoj vojne i teške industrije. Kako god, u većem dijelu perioda svog postojanja, Bosna i Hercegovina je bila mirna i prosperitetna. Iako je politički bila neuticajna tokom 1950-ih i 1960-ih, tokom 1970-ih pojavili su se uticajni političari poput Džemala Bijedića, Branka Mikulića i Hamdije Pozderca.

Bosna i Hercegovina kao samostalna država

Slabljenjem komunizma i pojavom višestranačkog sistema u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, stara komunistička doktrina bratsva i jedinstva izgubila je značaj, što je pružilo priliku tek novonastalim nacionalističkim strankama sve tri naroda (Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica) da osvoje većinu na parlamentarnim izborima 1990. i oforme labavu koaliciju kojom je uspešno okončana vladavina komunista. Tačka razilaženja u ovoj koaliciji bila je sudbina SR Bosne i Hercegovine: srpski predstavnici su se zalagali za ostanak u jugoslovenskoj federaciji, dok su predstavnici bosanskih muslimana (od 1993. usvojen je naziv Bošnjaci) i Hrvata tražili nezavisnost. Na zasjedanju 14. i 15. oktobra 1991. godine, parlament je — bez srpskih predstavnika — doneo Memorandum o nezavisnosti. Kao odgovor na ovo, srpski predstavnici su napustili parlament SR BiH, a potom 24. oktobra 1991. godine — osnovali Skupštinu srpskog naroda Bosne i Hercegovine, koja je 9. januara 1992. jednostrano proglasila osnivanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine. 18. novembra 1991. godine, i Hrvati su jednostrano proglasili osnivanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne.

Muslimanski i hrvatski poslanici su, bez pristanka srpskih poslanika, organizovali Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine od Jugoslavije, 29. februara i 1. marta 1992. godine, koji je bojkotovala velika većina Srba. Izlaznost na referendumu je bila 63,7 % (prema Ustavu SR BiH, za takvu odluku je bila potrebna dvotrećinska većina),[19] a 92,7 % onih koji su izašli glasalo je za nezavisnost. Krnja vlada SR Bosne i Hercegovine proglasila je nezavisnost nedugo poslije toga, a 6. aprila 1992. godine su je kao nezavisnu državu priznali Evropska zajednica i SAD.

Oružani sukobi počeli su i pre priznanja nezavisnosti. Srbi su u početku imali inicijativu, pošto su imali direktnu i otvorenu podršku JNA, koja se kasnije transformisala jednim manjim dijelom u Vojsku Republike Srpske, a većim dijelom u Vojsku Jugoslavije, kao i tek novoformirane treće — odnosno krnje Jugoslavije (Savezna Republika Jugoslavija). Vojska Republike Srpske je do jeseni zavladala nad oko 70 % Bosne i Hercegovine, državši u potpunom okruženju gradove, inače i „zaštićene zone” UN: Sarajevo, Goražde, Srebrenicu i Žepu. Na ovom frontu je stradalo više hiljada ljudi do 1995. godine. U junu 1992. godine, počeli su prvi sukobi između vlade Alije Izetbegovića iz Sarajeva i hrvatske frakcije koja je težila pripajanju Herceg-Bosne Republici Hrvatskoj. Sukob je eskalirao 1993. godine, a okončan je uz američko posredovanje Vašingtonskim sporazumom iz marta 1994. godine. Ovim sporazumom stvorena je Federacija Bosne i Hercegovine (u trenutku nastanka se zvala Muslimansko-hrvatska Federacija).

U saglasnosti sa Vašingtonskim sporazumom, Hrvatska vojska je — zajedno sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine — u zapadnoj Bosni i na teritoriji Hrvatske pokrenula operaciju Oluja, kojom je zauzet zapadni dio Republike Srpske Krajine. Poslije ovoga je hrvatsko-muslimanski vojni savez, uz podršku NATO-a, stekao inicijativu u ratu, i to zauzevši od Republike Srpske veliki dio zapadne teritorije, što je uzrokolavo masovni egzodus srpskog stanovništva. Poslije ponovljenog masakra nad civilnim stanovništvom na Markalama u Sarajevu, NATO je nakon višestrukih i već i ranije neuspjelih upozorenja, pokrenuo vazdušnu operaciju „Namjerna sila” na artiljerijske položaje Vojske Republike Srpske.

U tom trenutku, međunarodna zajednica je neočekivano brzo uspjela da konačno dovede predstavnike svih zaraćenih strana na mirovne pregovore u američki grad Dejton. Rat se završio potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je parafiran 21. novembra 1995. godine; konačna verzija mirovnog sporazuma potpisana je u Parizu, 14. decembra 1995. godine. Posljedice rata su bila etnička čišćenja sve triju naroda međusobno, velike promjene u demografiji; najvažnije što je donio Dejtonski sporazum je bio završetak ubijanja i osnivanje Bosne i Hercegovine čiji će stanovnici živjeti u miru. Dejtonskim mirovnim sporazumom Republika Bosna i Hercegovina je prestala da zvanično postoji.

Bosnu i Hercegovinu na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma čine dva ravnopravna entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine (koja obuhvata 51 % teritorije BiH) i Republika Srpska (koja obuhvata 49 % teritorije BiH). Međunarodnom arbitražom je ujedinjena predratna opština Brčko, od koje je stvoren Brčko Distrikt, kao kondominijum FBiH i RS sa sopstvenom upravom, čime je Republika Srpska teritorijalno i geografski presječena odnosno fizički razdvojena na dva dijela.

Politički sistem

Mapa federacija u svetu

Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Njeno uređenje je složenog karaktera, a po obliku vladavine država je federalna parlamentarna republika, s tim da se i pored toga zvanično ne definiše kao republika zbog složenosti jedinica na koje je podijeljena (kantoni i entiteti, od kojih jedan u svom nazivu ima imenicu republika, a drugi federacija), ali i zbog podsjećanja na ratnu tzv. Republiku BiH. Nezavisnost države je priznata protivno međunarodnom javnom pravu, 5. aprila 1992. godine, nakon što se neustavnim referendumom o nezavisnosti savezna država odvojila od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, iz koje su prethodno istupile Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Stvarnu nezavisnost BiH je stekla 14. decembra 1995. godine, iako i ovo mnogi dovode u pitanje zbog međunarodne uprave u BiH. Savjet ministara Bosne i Hercegovine se po trenutnom Ustavu počeo sastavljati od tog 14. decembra poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio rat i svojim aneksom IV (Ustav BiH) uredio izgled poslijeratne BiH. Glavni grad zemlje je ostalo Sarajevo.

Evropski parlament bira visokog predstavnika, koji je najviši politički autoritet u zemlji. Trenutni visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini je Valentin Incko (iz Austrije).

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana, iz svakog konstitutivnog naroda po jedan, koji se izmjenjuju na mjestu predsjedavajućeg Predsjedništva svakih 8 mjeseci. Njih neposredno bira narod: Federacija bira predstavnika Bošnjaka i predstavnika Hrvata, a Republika Srpska bira predstavnika Srba. Član Predsjedništva sa najviše glasova na izborima obično postaje prvi predsjedavajući. Mandat predsjedništva traje 4 godine. Članovi predsjedništva mogu biti uzastopno birani još jednom i poslije toga ne mogu biti birani sljedeće četiri godine. Predsjedavajućeg Savjeta ministara Bosne i Hercegovine imenuje Predsjedništvo BiH, a potvrđuje Parlamentarna skupština BiH. Predsjedavajući zatim imenuje ministre.

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je zakonodavni organ države. Ona se sastoji od dva doma: Doma naroda PS BiH i Predstavničkog doma PS BiH. Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (pet Bošnjaka i pet Hrvata) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba). Predstavnički dom se sastoji od 42 poslanika, od kojih se takođe dvije trećine bira u Federaciji, a jedna trećina u Republici Srpskoj, po istom principu za prvi dom.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima i broji devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije (dva Bošnjaka i dva Hrvata), dva se biraju iz Narodne skupštine Republike Srpske (dva Srbina), a tri člana bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija sa predsjedništvom zemlje.

Sud Bosne i Hercegovine ima devet članova, a sastoji se od upravnog dijela, krivičnog dijela i dijela za obraćanje javnosti.

Zaposlena lica sa najmanje 16 godina starosti imaju pravo glasa, dok nezaposleni pravo glasa dobijaju sa 18 godina starosti. Neke od političkih stranaka u Bosni i Hercegovini su: Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, Demokratska fronta, Savez nezavisnih socijaldemokrata, Liberalna stranka Bosne i Hercegovine, Stranka za Bosnu i Hercegovinu, Nova hrvatska inicijativa, Srpska demokratska stranka, Srpska radikalna stranka Republike Srpske.

Entiteti i administrativna podjela

Podjela Bosne i Hercegovine na entitete
Kantoni Federacije BiH

Bosna i Hercegovina ima nekoliko nivoa političkih struktura ispod državnog nivoa. Najvažnija od ovih podjela je organizacija države po entitetima (Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) i Republika Srpska (RS)). Federacija Bosne i Hercegovine raspolaže sa 51 % površine Bosne i Hercegovine, a Republika Srpska sa 49 %. Entiteti su priznati Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, kao rezultat kompromisa predstavnika triju konstitutivnih naroda (uz posredovanje velikih sila). FBiH i RS dijeli međuentitetska linija duga više od 1000 km.

Ime Glavni grad Zastava Grb Lokacija
Federacija Bosne i Hercegovine Sarajevo Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Coat of arms of Bosnia and Herzegovina.svg Federation of Bosnia and Herzegovina in Bosnia and Herzegovina.svg
Republika Srpska Istočno Sarajevo[20] (dejure)
Banja Luka (defakto)
Flag of Republika Srpska.svg Seal of Republika Srpska.svg Republika Srpska in Bosnia and Herzegovina.svg
Brčko Distrikt Brčko Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Coat of arms of Bosnia and Herzegovina.svg Brcko District in Bosnia and Herzegovina.svg

Ratna razaranja (1992—1995) dovela su do velikih promjena u etničkoj slici zemlje. Ovo je većinom bilo zbog nasilnog etničkog čišćenja lokalnog stanovništva (u RS muslimanskog i hrvatskog, a u FBiH sve tri naroda).

Od 1996. godine, ovlašćenja vlada obaju entiteta se u odnosu na državni nivo značajno smanjuju. Treći nivo političke podjele — nakon entiteta — u Federaciji BiH su kantoni. Federacija Bosne i Hercegovine se sastoji od 10 kantona. Svi oni imaju svoju kantonalnu skupštinu i vladu, koja djeluje pod zakonom FBiH. Hercegovačko-neretvanski i Srednjobosanski kanton etnički su mješoviti i imaju specijalne sisteme kako bi se očuvala prava svih naroda.

Posljednji nivo političke podjele Bosne i Hercegovine su opštine. Zemlja se sastoji od 141 opštine, od kojih su 79 u Federaciji Bosne i Hercegovine, a 62 u Republici Srpskoj, dok je grad Brčko zasebna administrativna jedinica — distrikt. I opštine takođe imaju svoju skupštinu (u FBiH vijeće), upravu i službe, i uglavnom su obrazovane oko najznačajnijeg grada ili mjesta u području. Svaki kanton se sastoji od nekoliko opština.

Osim entiteta, kantona, i opština, Bosna i Hercegovina takođe ima i osam službenih gradova. To su: Banja Luka, Bijeljina, Doboj, Istočno Sarajevo, Mostar, Prijedor, Sarajevo i Trebinje. Gradovi Sarajevo i Istočno Sarajevo sastoje se od nekoliko opština, dok se Gradovi Banja Luka, Bijeljina, Doboj, Mostar, Prijedor i Trebinje sastoje od teritorija nekadašnjih istoimenih opština. Gradovi takođe imaju svoju gradsku skupštinu (vijeće) i gradsku upravu, čija je moć između opština i vlade kantona (ili vlade entiteta u Republici Srpskoj).

Privreda

Rafinerija u Modriči

Uz Srbiju, Bosna i Hercegovina je bila jedna od dviju srednje razvijenih republika u SFRJ. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, dok se hrana uglavnom uvozila. Za vrijeme socijalizma, u BiH je forsirana teška i vojna industrija, pa je republika imala veliki dio jugoslovenskih vojnih i industrijskih postrojenja.

Tri godine ratovanja uništile su privredu i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za preko 80 %.[2] Nakon 1995. godine, proizvodnja se malo oporavila (1996—1998), ali rast se znatno usporio 1999. godine. BDP je 1990. godine bio i dalje duboko ispod nivoa. Nezaposlenost je 2007. godine iznosila 29 %.[2] Teško je tačno ocijeniti stanje privrede jer iako oba entita objavljuju svoje statistike, statistike za cijelu državu su ograničene. Osim toga, službene statistike se ne bave sivom ekonomijom, koja je vrlo prisutna u cijeloj zemlji i u svim segmentima društva.

Najveći dio zaposlenih radi u tercijarnom sektoru, zatim u industriji i poljoprivredi. Prema procjenama iz 2008. godine, BDP je iznosio otprilike 29,9 milijardi dolara. BDP po glavi stanovnika je tada bio 6.500 dolara. Po sektoru, 10,2 % BDP-a otpadalo je na poljoprivredu, 23,9 % na industriju, a 66 % na uslužne djelatnosti.[2] BDP je za sedam godina narastao, tako da je 2015. godine iznosio 38,08 milijardi dolara, dok se BDP po glavi stanovnika povećao za oko 50 % (iznosio je 9.800 dolara). Ovo BiH i dalje ne svrstava u prvih sto zemalja po BDP-u.

Glavni trgovinski partneri Bosne i Hercegovine su Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Njemačka, Slovenija, Italija, Turska itd.

Poljoprivreda

Glavni poljoprivredni proizvodi Bosne i Hercegovine su žito (kukuruz) te razne vrste voća i povrća. Pod oranicama i baštama se u 2005. godini nalazilo 1.025.000 hektara, a od toga je 556.000 hektara bilo zasijano, dok su 466.000 hektara bili ugari i neobrađene oranice. Pod žitaricama je bilo 318.000 hektara, 145.000 hektara pod krmnim biljem, a 83.000 hektara pod povrćem.[21]

Bosanska Posavina i Semberija su glavne žitnice cijele države, dok je hercegovački kraj pogodan za uzgajanje vinove loze.

Industrija i rudarstvo

Glavne industrijske grane su proizvodnja željeza, čelika, uglja, automobilska industrija, tekstilna industrija, duvanska industrija, drvna industrija i prerada nafte.

Saobraćaj

Pogled na Banjalučki aerodrom iz vazduha

Bosna i Hercegovina zauzima položaj između jadranske obale Balkanskog poluostrva i Panonske nizije i Moravskog bazena. Stoga su i glavni putni pravci ove republike veze dviju pomenutih oblasti jugoistočne Evrope. Glavna teškoća zemlje je njen veoma izražen planinski karakter i teška neprohodnost, što je znatno doprinijelo sporom razvoju saobraćaja u zemlji.

Ukupna dužina željezničke mreže u Bosni i Hercegovini je 608 km (2006).[2] Ovo se odnosi na pruge standardne širine kolosijeka, jer u zemlji postoji i niz nekada korišćenih pruga uskog koloseka, još iz perioda Austrougarske. U državi dominiraju dva željeznička pravca sa glavnim ukrštanjem u Doboju. Ti pravci su Tuzla — Doboj — Banja Luka — Novi Grad — Bihać — granica sa Hrvatskom, te Šamac (granica sa Hrvatskom) — Doboj — Sarajevo — Mostar — granica sa Hrvatskom.

Pored njih, u Zvorniku i Bijeljini postoje priključci na željezničku mrežu Srbije. U Bosni i Hercegovini rade dva željeznička preduzeća: na području Federacije to su Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine, a u Republici Srpskoj to su Željeznice Republike Srpske.

Ukupna dužina puteva u Bosni i Hercegovini je 21.846 km (2006); više od 11.425 km je sa čvrstom podlogom (beton, asfalt).[2] Dužina magistrala trenutno je neznatna i iznosi svega 30—40 km, a riječ je o ulaznim magistralama u dva najveća grada u državi: Sarajevo i Banja Luku.

Bosna i Hercegovina ima veoma kratku morsku obalu kod Neuma i nema pristup međunarodnim vodama, pa stoga nema pomorskih luka. Od inostranih luka najveći značaj za njenu privredu ima luka Ploče u Hrvatskoj, koja je najbliža Sarajevu i upravo razvijana za potrebe privrede Bosne i Hercegovine. Riječni saobraćaj je bolje razvijen, ali ni izbliza iskorišćen prema mogućnostima.[22] Glavni plovni vodotok je rijeka Sava, koja kao pritoka Dunava povezuje državu sa drugim zemljama srednje Evrope. Važne luke na Savi su Brčko, Bosanski Šamac i Bosanski Brod.

U Bosni i Hercegovini postoji 25 zvanično upisanih aerodroma, ali samo su četiri uvrštena na listu aerodroma sa IATA kodom (engl. IATA Airport Code):

Najveći i najvažniji aerodrom u zemlji je sarajevski aerodrom „Butmir”. U Bosni i Hercegovini je registrovano i pet helidroma (2007).[2]

Demografija

Gustina naseljenosti po opštinama (2013)
[preliminarni rezultati popisa]

Prema nepotvrđenom popisu iz 1991. godine, u tadašnjoj BiH je živjelo 43,65 % Muslimana, 31,38 % Srba i 17,31 % Hrvata, dok se 5,49 % ljudi deklarisalo kao Jugosloveni, a 2,14 % kao ostali (oko 10.000 Crnogoraca, 5.000 Albanaca, 4.000 Ukrajinaca itd.). Vjerski sastav unutar Republike je bio sličan nacionalnom. Podaci su se otad pa do danas znatno promijenili, jer je u ratu poginulo preko 100.000 ljudi, a skoro polovina stanovništva tadašnje BiH je emigriralo unutar ili van zemlje.

Prema kontroverznim[4][n. 2] rezultatima popisa sprovedenog u periodu 115. oktobra 2013. godine, u Bosni i Hercegovini popisano je (ne i živjelo) 3.531.159 ljudi: u Federaciji Bosne i Hercegovine 2.219.220, u Republici Srpskoj 1.228.423, a u Brčkom Distriktu 83.516. osoba.

Gustina naseljenosti je 2013. godine bila 68,9/km2.

Etnički sastav po naseljima (1991)
Etnički sastav po opštinama (2013)

Prema ovim kontroverznim rezultatima popisa, struktura popisanog stanovništva Bosne i Hercegovine prema izjašnjavanju po etničkoj/nacionalnoj pripadnosti izgleda ovako:

  • Bošnjaci (1.769.592; 50,11 %)
  • Srbi (1.086.733; 30,78 %)
  • Hrvati (544.780; 15,43 %)
  • ostali (96.539; 2,73 %)
  • ne izjašnjava se (27.055; 0,77 %)
  • bez odgovora (6.460; 0,18 %)

Prema vjerskoj pripadnosti, popisano stanovništvo se izjasnilo da pripada sljedećim vjeroispovijestima:

  • islamska (1.790.454; 50,70 %)
  • pravoslavna (1.085.760; 30,75 %)
  • katolička (536.333; 15,19 %)
  • ateisti (27.853; 0,79 %)
  • agnostici (10.816; 0,31 %)
  • ostali (40.655; 1,15 %)
  • ne izjašnjava se (32.700; 0,93 %)
  • bez odgovora (6.588; 0,19 %)

Najveći gradovi u BiH

 
Poredak Grad Teritorija Br. stanovnika
Sarajevo
Sarajevo
Banja Luka
Banja Luka
1 Sarajevo Grad Sarajevo 291.422 Tuzla
Tuzla
Zenica
Zenica
2 Banja Luka Grad Banja Luka 150.997
3 Tuzla Grad Tuzla 80.570
4 Zenica Grad Zenica 73.751
5 Mostar Grad Mostar 65.286
6 Bijeljina Grad Bijeljina 45.291
7 Brčko Brčko Distrikt 43.859
8 Bihać Grad Bihać 43.007
9 Prijedor Grad Prijedor 32.342
10 Doboj Grad Doboj 26.987

Jezik

Bosna i Hercegovina nema svoj službeni jezik. Stanovništvo ove države govori gotovo istovjetnim jezikom koji je razumljiv za sve tri nacionalne grupe unutar BiH kao i u susjednim državama: Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, pa ga neki lingvisti[26] smatraju jednim jezikom. Razlike ipak postoje u standardizaciji, tako da imamo tri nacionalne standardizacije: srpsku, hrvatsku i bošnjačku.

Na nivou entiteta službeni jezici su standardni nacionalni jezici konstitutivnih naroda BiH. U Republici Srpskoj se ti jezici nazivaju: jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda, dok se u Federaciji BiH nazivaju srpski, hrvatski i „bosanski” jezik. Srpski i bošnjački jezik koriste dva ravnopravna pisma: latinicu (poznatu i kao gajica) i ćirilicu (srpska ćirilica), dok hrvatski koristi samo latinicu.

Druga istraživanja

Prema rezultatima genetskih istraživanja (na osnovu slučajnog uzorka, sa nepoznatom pouzdanošću istog), među stanovništvom Bosne i Hercegovine su najzastupljenije sljedeće patrilinearne (Y-DNK) haplogrupe:[27]

Kultura

Muzika

Tradicionalna muzika Bosne je mješavina raznih balkanskih uticaja, u kojoj se susreću najrazličitiji motivi i žanrovi. Najčuvenija je ipak sevdalinka (tur. sevgi — „ljubav”), ljubavna pjesma karakterističnog izraza, koja u Bosni ima veoma dugu tradiciju, a odlikuje je sentimentalna muzikalnost i poetski, romantični tekst melanholičnog ugođaja. U Bosanskoj Krajini zastupljena je tradicionalna krajiška pjesma ojkača.

Poznati bosanskohercegovački muzički umjetnici su Dino Zonić, Goran Bregović, Davorin Popović, Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Elvir Laković, Edo Maajka, Frenki, Hari Mata Hari, Dino Merlin, Halid Bešlić i dr. Postoji još mnogo kompozitora, kao što su Đorđe Novković, Al Dino, Haris Džinović i Kornelije Kovač, te pop i rok bendova, na primer Bijelo dugme, Crvena jabuka, Divlje jagode, Indeksi, Plavi orkestar, Zabranjeno pušenje, Ambasadori, Dubioza kolektiv...

U posljednje vrijeme, velik uticaj u BiH — kao i u ostalim zemljama Balkana — ima novokomponovana i umjetnički bezvrijedna turbo-folk muzika, koju u ponajviše Srbiji radi profita promovišu čak i nekadašnji velikani bosanske, srpske i jugoslovenske kvalitetne narodne muzike.

Književnost

Književna tradicija u Bosni datira još od ranog srednjeg veka. Kako se nalazila pod uticajem različitih književnih tradicija, u Bosni se razvila specifična srednjovjekovna književnost, koja mahom pripada tradiciji stare srpske književnosti sa specifičnostima razvoja u Bosni. U vrijeme osmanske vladavine u Bosni se razvijala osobena književnost zasnovana na srpskoj jezičkoj i muslimasnkoj vjerskoj i kulturnoj tradiciji. Ova književna tradicija je bila prisutna u Bosni sve do 20. vijeka. U rimokatoličkim vjerskim centrima, naročito franjevačkim samostanima, bila je prisutna latinska književnost kao djelo šireg kompleksa rimokatoličke kulture.

Tokom osmanskog doba, mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine bili su poznati u orijentalnom svijetu, a u samoj Bosni razvila se i alhamijado književnost (pisana na arebici).

Ivo Andrić, Meša Selimović i Branko Ćopić su najznačajniji bosanskohercegovački književnici. Andrić je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za roman Na Drini ćuprija.

Film i televizija

Nakon zatišja tokom ratnih i prvih poslijeratnih godina, filmsko stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini je počelo da se budi.

Veliku popularnost imao je film Pjera Žalice pod imenom Gori vatra (2003), koji je kao i najpopularnija bosanskohercegovačka TV serija Viza za budućnost (2002—2008) oslikavao poslijeratno stanje u Bosni i Hercegovini, ali i njegov sljedeći projekat — film Kod amidže Idriza (2004). Slično je i sa filmom Ljeto u Zlatnoj dolini (2003) Srđana Vuletića, koji je na međunarodnim filmskim festivalima odnio nekoliko nagrada. U kategoriji kratkog filma se može izdvojiti film 10 minuta (2002) režisera Ahmeda Imamovića koji je dobitnik nagrade Najbolji kratki film Evrope, te film Surogat (1961) koji je dobitnik prvog Oskara za Najbolji animirani kratki film. Posebnu pažnju dobio je i film Grbavica (2006), režiserke Jasmile Žbanić, koji je nagrađen Zlatnim medvjedom na festivalu Berlinale.

Bosanskohercegovački filmski režiser Danis Tanović je 2002. godine za film Ničija zemlja dobio Oskara i Zlatni globus, te 2016. godine za film Smrt u Sarajevu osvojio Srebrnog medvjeda.

Najuspješniji režiser sa prostora Bosne i Hercegovine je srpski režiser Emir Kusturica, koji je dvostruki dobitnik Zlatne palme Filmskog festivala u Kanu, za filmove Otac na službenom putu i Podzemlje.

Vjerski objekti

Važno je pomenuti da je prisutnost triju vjera u Bosni i Hercegovini imala ogroman uticaj na kulturni razvoj zemlje. U Sarajevu su pravoslavna crkva, džamija, katolička crkva i sinagoga udaljene na po samo cca 100 metara jedna od druge. Najznačajniji eksponat Zemaljskog muzeja u Sarajevu je sarajevska Hagada, tradicionalna jevrejska knjiga koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svome progonu iz Španije. Orijentalno naslijeđe Bosne i Hercegovine vidi se takođe i u brojnim impresivnim primjerima orijentalne, sakralne i svjetovne arhitekture, iako je dio objekata srušen ili uništen tokom vremena, posljednji put tokom rata u Bosni i Hercegovini u periodu 1992—1995. Među najznačajnije objekte iz osmanskog perioda mogu se svrstati Gazi Husrev-begova džamija i Careva džamija u Sarajevu, Aladža džamija u Foči, Ferhadija džamija u Banjoj Luci, džamije u Mostaru, Travniku i Livnu, te brojni drugi sakarlni objekti islamske kulture po cijeloj zemlji (npr. derviške tekije u Mostaru). Bosna i Hercegovina je posebno poznata i po svojim mostovima iz osmanskog perioda, gdje se ističu Stari most u Mostaru, Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju te replika Starog mosta u Mostaru u umanjenoj verziji na rijeci Bistrici u Livnu.

Crkvena arhitektura Bosne i Hercegovine sastoji se od nekoliko stilova, u zavisnosti od vremena u kojem je građena, odnosno kojem crkvenom krugu pripada. Tako bosanskohercegovačke katoličke crkve u gotovo cijeloj zemlji njeguju posebni „bosanski” stil vitkih zvonika sa visokim, kosim krovovima i tako se harmonično uklapaju u gradski ili seoski krajolik. Najpoznatije rimokatoličke crkve u Bosni stoje u Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Livnu, Jajcu i Bihaću, dok su najznačajniji samostani franjevačke provincije Bosna srebrena u Fojnici, Visokom, Kreševu, Kaknju i Livnu. Sakralni objekti rimokatoličke crkve u Hercegovini imaju uglavnom primorsko-mediteranski karakter (slično kao i pravoslavne crkve i objekti); građeni su od bijelog kamena, a odlikuje ih gotovo minimalistički stil, koji se u novijoj arhitekturi dijelom naslanja i na kubizam i savremene tokove crkvene arhitekture u svijetu. Ovdje su poznate Duvanjska bazilika u Tomislavgradu te crkve i samostani u Širokom Brijegu, Čapljini i Mostaru.

Manastir Tvrdoš u Hercegovini

Pravoslavne crkve, manastiri i objekti u sjevernijim dijelovima zemlje, pogotovo uz rijeku Drinu, ne razlikuju se previše od sličnih crkvenih objekata u Srbiji, što upućuje na činjenicu da su ih gradili isti majstori. Ovi su se pak u dijelu srpske crkvene arhitekture vodili principima crkvene gradnje na zapadnom Mediteranu, tako da pravoslavne crkve u Bosni imaju uvijek iznova slične motive, koji podsjećaju na gradnju u Italiji, Francuskoj i Dalmaciji. Najpoznatije pravoslavne crkve stoje u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Trebinju, Livnu i Bosanskoj Krupi. Novovjeki pravoslavni crkveni objekti po mnogim bosanskohercegovačkim gradovima, pogotovo u Republici Srpskoj, danas nalikuju kopijama Sopoćana, Mileševe ili Gračanice, ili su pak u skladu sa vizantijskim stilom, tako da bosanskohercegovačkoj urbanoj arhitekturi daju novi pečat. Primjer je Crkva svetog Vasilija Ostroškog u Istočnom Sarajevu.

Obrazovanje

Univerzitet u Sarajevu

Osnovno obrazovanje u Bosni i Hercegovini traje devet godina. Đaci se u osnovne škole upisuju u dobi od 5 do 6 godina. Oni koji završe osnovnu školu, obrazovanje mogu nastaviti u gimnazijama, stručnim, tehničkim, umjetničkim i vjerskim školama. Đaci koji završe četvorogodišnje srednje škole mogu se upisati na fakultete ili akademije.

U Bosni i Hercegovini postoji osam državnih univerziteta: Univerzitet u Sarajevu, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Univerzitet u Banjoj Luci, Univerzitet u Tuzli, Univerzitet u Mostaru (zapadni Mostar), Univerzitet Džemal Bijedić (istočni Mostar), Univerzitet u Zenici i Univerzitet u Bihaću, kao i 14 privatnih univerziteta i fakulteta u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Doboju, Prijedoru, Bijeljini, Travniku i Gradišci. Sve visokoobrazovne ustanove podliježu nacionalnim (u Republici Srpskoj) ili kantonalnim (u Federaciji BiH) zakonima o višem obrazovanju.

Kuhinja

Bosanski motani burek
Ćevapi u lepini

Bosanskohercegovačka kuhinja je blisko vezana za tursku, grčku, srpsku i druge mediteranske kuhinje. Međutim, zbog 40 godina austrijske uprave, u njoj mogu da se vide i uticaji središnje Evrope. U hranu se stavlja relativno mnogo različitih začina, ali obično u malim količinama. Većina hrane je lagana, pošto se kuva u malim količinama vode. Sosovi su potpuno prirodni, zato što ih uglavnom čine prirodni sokovi povrća u jelu. Tipični sastojci jela bosanskohercegovačke kuhinje su paradajz, krompir, crni luk, bijeli luk, biber, krastavac, šargarepa, kupus, gljive, spanać, tikvice, sušeni i svježi pasulj, paprika, mlijeko i pavlaka. Jela od mesa su od govedine, jagnjetine ili svinjetine. Region Hercegovine je pogodan za uzgajanje vinove loze i proizvodnju vina, dok se u Bosni od šljiva i jabuka dobija rakija. Islam svojim vjernicima u Bosni poprilično bezuspješno zabranjuje konzumiranje alkoholnih pića, pa i svinjetine. Muslimani piju mnogo kafe; kafa se pije iz fildžana (u novije vrijeme puno češće iz šoljica), uz sve manje prisutan ratluk. Lokalni specijaliteti su bosanski lonac, ćevapi, burek i sve ostale vrste pita, dolma, sarma, pilav, gulaš te zimnički ajvar. Popularna slatka jela su baklava, uštipci, alva, tufahije, tulumbe, sutlijaš i palačinke.

Sport

Sarajevo je 1984. bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara.

Banjalučki rukometni klub Borac je 1976. godine postao evropski prvak u rukometu. Sarajevski košarkaški klub Bosna je 1979. godine osvojio evropsko klupsko košarkaško prvenstvo, a tuzlansko Jedinstvo-Aida je 1989. postalo evropski šampion. Najuspješniji fudbalski klubovi su FK Borac, FK Sarajevo, FK Željezničar i FK Velež. Najpoznatiji sportisti iz Bosne i Hercegovine su Abas Arslanagić, Asim Ferhatović, Ivica Osim, Mirza Delibašić, Safet Sušić, Dušan Bajević, Sergej Barbarez, Hasan Salihamidžić, Nenad Marković, Svetlana Kitić, Lusija Kimani, Hamza Alić, Razija Mujanović, Damir Džumhur i Amel Tuka. Od pojedinačnih olimpijskih sportova, posljednjih godina najviše uspjeha ima atletika; najuspješniji bosanskohercegovački atletičar Tuka je na Svjetskom prvenstvu 2015. u Pekingu osvojio bronzanu medalju u utrci na 800 m, što je Bosni i Hercegovini donijelo prvu medalju na nekom od svjetskih prvenstava u ovom sportu. Jedna od sportskih manifestacija u Bosni i Hercegovini je Vidovdanska trka (atletska trka na 10 km koja se svake godine održava u Brčkom).

Galerija

Vidi još

Napomene

  1. Kotorac u današnjoj Opštini Istočna Ilidža ili Kotor kod Sarajeva ili Kotorsko na rijeci Bosni ili Kotor na rijeci Vrbanji ili ruševine (iz praistorijskog, rimskog i (vjerovatno) slovenskog doba) na jugoistočnom obodu Sarajevskog polja.
  2. Republika Srpska ne priznaje zvanične rezultate popisa iz 2013. koje je 30. juna 2016. godine objavila Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine sa obrazloženjem da su nevjerodostojni i statistički neupotrebljivi. Jedan od razloga je i odluka direktora AGS BiH Velimira Jukića da status stalnog stanovnika dobije 196.000 ljudi koji žive u inostranstvu (većinom Bošnjaka).[23]

Reference

  1. „Ustav Bosne i Hercegovine” (PDF). ads.gov.ba. Arhivirano (PDF) iz originala na datum 1. 9. 2014. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 „Bosnia and Herzegovina”. cia.gov. The World Factbook. Arhivirano iz originala na datum 30. 6. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  3. 3,0 3,1 3,2 „Informacije o BiH”. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Arhivirano iz originala na datum 30. 6. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 „Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. — konačni rezultati popisa [prvo izdanje]” (PDF). popis2013.ba. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. juni 2016. str. 25, 54, 68, 52. Arhivirano (PDF) iz originala na datum 30. 6. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  5. „Human Development Report 2015” (PDF). United Nations. 2015. Arhivirano (PDF) iz originala na datum 17. 6. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  6. 6,0 6,1 „Član 38. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine” (PDF). ads.gov.ba (na jeziku: bošnjačkom). 2005. Arhivirano (PDF) iz originala na datum 30. 6. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  7. „United Nations Statistics Division – Standard Country and Area Codes Classifications”. 31. 10. 2013. Arhivirano iz originala na datum 6. 5. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  8. 8,0 8,1 „UN o BiH”. un.ba. Arhivirano iz originala na datum 16. 12. 2014. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  9. „Opšti i geografski podaci o BiH”. fzs.ba. Federalni zavod za statistiku. Arhivirano iz originala na datum 24. 4. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  10. „Poljoprivreda” (PDF). fzs.ba. Federalni zavod za statistiku. Arhivirano iz originala (PDF) na datum 27. 3. 2014. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  11. Innes (2006). str. 176.
  12. 12,0 12,1 „Klima Bosne i Hercegovine”. fhmzbih.gov.ba. Federalni hidrometeorološki zavod BiH. Arhivirano iz originala na datum 22. 7. 2014. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  13. Jakšić, Predrag. „Prokoško jezero na planini Vranici” (PDF). str. 3. Arhivirano iz originala (PDF) na datum 16. 6. 2011. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  14. 14,0 14,1 14,2 Beck-Mannagetta, Günther (1904). „Flora von Bosnien, der Herzegowina und des Sandzaks Novipazar” (na jeziku: nemačkom). Wien: Druck von Adolf Holzhausen. Arhivirano iz originala na datum 16. 2. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  15. Phillips (2009). str. 28.
  16. Ubavkić, Milan S. (1886). „Istorija Srba, po domaćim i stranim izvorima i piscima”. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  17. 17,0 17,1 Fajfrić (2000)
  18. Klemenčič (2004). str. 133.
  19. Kecmanović, Nenad (10. 3. 2011). „Nova srpska politička misao: Dan nezavisnosti — Od koga i čega”. nspm.rs. Nova srpska politička misao. Arhivirano iz originala na datum 19. 11. 2011. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  20. „Ustav Republike Srpske” (PDF). djeca.rs.ba. Arhivirano (PDF) iz originala na datum 4. 3. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  21. „Poljoprivreda — požnjevena površina i proizvodnja po usjevima” (PDF). bhas.ba. Sarajevo: Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. 20. 2. 2008. Arhivirano iz originala (PDF) na datum 18. 11. 2008. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  22. „Hrvatska do 2015. godine 40 puta povećava promet tereta Savom”. index.hr (Indeks). 14. 1. 2009. Arhivirano iz originala na datum 5. 3. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  23. Filipović, M. (30. 6. 2016). „Srpska ne priznaje rezultate popisa”. novosti.rs. Večernje novosti. Arhivirano iz originala na datum 1. 7. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  24. „Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. — preliminarni rezultati popisa [po naseljenim mjestima FBiH]” (PDF). fzs.ba. Federalni zavod za statistiku Federacije Bosne i Hercegovine. 2013. Arhivirano iz originala (PDF) na datum 6. 10. 2014. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  25. „Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. — preliminarni rezultati popisa [po naseljenim mjestima RS]” (PDF). rzs.rs.ba. Republički zavod za statistiku Republike Srpske. 2013. Arhivirano iz originala (PDF) na datum 6. 10. 2014. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  26. „Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore isti jezik: Umjesto da to iskoristimo, prodaju nam maglu i zavađaju nas”. Doznajemo.com/Fena. 20. 2. 2013. Arhivirano iz originala na datum 7. 7. 2016. Pristupljeno 7. 7. 2016. 
  27. „Bosnia-Herzegovina – Atlas of Genetic Genealogy”. atlas.xyvy.info. Ancestral Genography Atlas. Arhivirano iz originala na datum 30. 6. 2016. Pristupljeno 30. 6. 2016. 

Citirana bibliografija

Spoljašnje veze